Dok su ovih dana snage NATO-a na Arktiku sprovodile veliku vojnu vežbu pod nazivom Cold Response, u kojoj učestvuje više od 25.000 vojnika iz 27 država članica alijanse, situacija na severu Evrope dobila je novi i neočekivani obrt.

Manevri su organizovani u relativnoj blizini ruskih granica, a kako primećuju posmatrači iz kineskih medija, bilo je teško očekivati da takav razvoj događaja prođe bez odgovora Moskve.

Upravo u trenutku kada su zapadne snage demonstrirale sposobnost izvođenja operacija u arktičkim uslovima i pred kamerama prikazivale deo svojih aktivnosti, ruska mornarica povukla je sopstveni potez, znatno diskretniji, ali svakako ne i manje upečatljiv.

U Barencovom moru izvedeno je testiranje tokom kojeg je podmornica iz podvodnog položaja lansirala krstareću raketu Oniks. Meta u okviru vežbe, koja je predstavljala brod zamišljenog protivnika, pogođena je na udaljenosti od približno 300 kilometara.

Kineski analitičari u tekstu objavljenom u listu Sohu ocenjuju da je ovaj potez Moskve predstavljao svojevrsnu poruku. Prema njihovom tumačenju, zapadne vežbe delovale su kao pokušaj NATO-a da demonstrira sopstvenu snagu i prisustvo u tom regionu.

Autori kineskog izdanja navode da su te vežbe bile pokušaj da NATO pokaže Rusiji svoju moć, sugerišući da je odgovor Moskve bio pažljivo osmišljen i vremenski precizno uklopljen.

Posebna pažnja u toj analizi posvećena je podmornici Kazanj, koja je opisana kao svojevrsna podvodna tvrđava. Reč je o platformi koja spaja visok stepen prikrivenosti sa širokim spektrom naoružanja, a upravo ta kombinacija, smatraju kineski komentatori, daje joj veliku fleksibilnost u različitim borbenim scenarijima i čini je jednim od najzanimljivijih elemenata ruske mornarice.

Ako se Kazanj posmatra kao skrivena citadela ispod površine mora, onda se raketa Oniks u tom kontekstu pojavljuje kao precizno naoštren instrument. Reč je o krstarećoj raketi razvijenoj još u vreme Sovjetskog Saveza, koja je kroz godine prošla više faza modernizacije.

Danas se Oniks smatra jednim od efikasnijih sredstava za dejstvo protiv pomorskih ciljeva. Njegova brzina je velika, a domet dovoljno ozbiljan da može da pogodi ciljeve na znatnim udaljenostima.

Kineski autori ukazuju i na reakciju Zapada, za koju ocenjuju da je pokazala izvesno iznenađenje. U trenutku kada su snage NATO-a bile usredsređene na sopstvene arktičke manevre, malo ko je očekivao da će Rusija baš tada demonstrirati lansiranje jedne od svojih najopasnijih raketa.

Upravo zato se smatra da je taj potez promenio ton čitave situacije, jer je pokazao da Moskva ne namerava da ostane nema na vojne aktivnosti koje se odvijaju u njenoj neposrednoj blizini.

Na kraju, kineski analitičari zaključuju da epizoda u Barencovom moru govori o mnogo više od same vojne vežbe. Po njihovom mišljenju, ona je potvrdila pouzdanost ruskih nuklearnih podmornica i raketnih sistema, ali i poslala prilično jasnu poruku o sposobnosti Rusije da održi ravnotežu snaga u odnosu na NATO.

Takvi signali, naročito na prostoru kao što je Arktik, gde se poslednjih godina ukrštaju vojni, energetski i geopolitički interesi velikih sila, retko ostaju samo izolovana epizoda sa vojnih vežbi. Mnogo češće predstavljaju deo šire priče koja nastavlja da se razvija i dobija nove obrise.