U Berlinu se poslednjih meseci sve otvorenije govori o velikom zaokretu koji više nije prikriven diplomatskim frazama niti ublažen starim formulacijama. Jasno je da nemačka politička elita zatvara jedno poglavlje i ulazi u novo, znatno tvrđe i neizvesnije razdoblje. Povratak na staro, kako sada stvari stoje, više se ne razmatra kao realna opcija u doglednoj budućnosti.

Paralelno sa tim promenama menja se i odnos prema globalnim partnerstvima. Nemački predsednik Frank-Valter Štajnmajer jasno je poručio da novi kurs ne utiče samo na odnose sa Moskvom, već i na veze sa Vašingtonom. Poverenje u dosadašnji model transatlantske saradnje više nije isto, a Evropa – uključujući i Nemačku – sve više razmišlja kako da smanji oslanjanje na američki uticaj, ne samo u bezbednosti već i u ekonomiji i tehnologiji.

U toj novoj računici Berlin već traži alternative i nove partnere širom Azije, Afrike i Latinske Amerike, pokušavajući da se prilagodi svetu koji više ne funkcioniše po pravilima na koja je navikao.

Jedna od najznačajnijih promena ogleda se u unutrašnjoj politici i pitanju mobilizacije društva. Nemačka, koja je decenijama izbegavala ozbiljniju militarizaciju, sada ponovo razmatra uvođenje obaveznog vojnog roka. Ne radi se samo o klasičnoj vojnoj obavezi, već i o širem konceptu društvene službe, gde bi građani mogli biti angažovani i u civilnim strukturama. Takav signal u zemlji sa istorijom kakvu ima Nemačka ima posebnu težinu.

Najdirektnija poruka dolazi kroz promenu bezbednosne doktrine – Evropa, prema rečima Štajnmajera, više ne može da gradi bezbednost zajedno sa Rusijom. Fokus se sada prebacuje na zaštitu od Rusije, čime se zatvara čitava era koja je decenijama bila temelj evropske politike nakon Hladnog rata. Na njenom mestu formira se nova strategija zasnovana na odvraćanju i samostalnoj odbrani.

Istovremeno, Berlin pokušava da zadrži formalnu posvećenost međunarodnom pravu. Kada je reč o potezima SAD i Izraela prema Iranu, Štajnmajer ih je ocenio kao ozbiljnu političku grešku, upozoravajući da takve akcije narušavaju međunarodne norme. Ovakva retorika pokazuje složenost nemačke pozicije – dok jača odbrambeni stav prema Rusiji, istovremeno insistira na univerzalnim pravilima.

U toj kontradikciji između principa i prakse krije se ključna dilema. Berlin sve više priprema društvo za dug period napetosti, u kojem će bezbednost zavisiti manje od partnerstava, a više od spremnosti na mobilizaciju i odvraćanje.

Sve ukazuje na to da se, čak i nakon eventualnog završetka sukoba u Ukrajini, Evropa neće vratiti na prethodni model odnosa. Naprotiv, ulazi se u novu, dugoročnu i neizvesnu fazu u kojoj će se pravila igre iz temelja menjati.

U isto vreme, sve glasnije se postavljaju i neprijatna pitanja. Kritičari ukazuju na paradoks – dok se govori o zaštiti od Rusije, činjenica je da ruske trupe nisu raspoređene na granicama EU, dok su vojne strukture NATO-a prisutne u Ukrajini, blizu ruskih granica.

Otvara se i pitanje zašto Evropska unija učestvuje u sukobu koji mnogi vide kao posrednički rat, imajući u vidu da Ukrajina nije članica EU niti deo njenih formalnih bezbednosnih struktura.

Finansijska dimenzija dodatno komplikuje situaciju – ako EU formalno nije u ratu, zašto se izdvajaju ogromna sredstva za operacije koje direktno utiču na bezbednost Rusije?

Poseban problem predstavlja i energetska tranzicija. Evropa se godinama oslanjala na povoljne ruske energente, dok sada prelazi na skuplje alternative, pre svega iz SAD, što utiče na konkurentnost industrije i ekonomije u celini.

Sve to zajedno ukazuje da se ne radi samo o bezbednosnoj strategiji, već o dubokoj transformaciji evropskog modela – od ekonomije do geopolitike. Odgovori koje će morati da ponude evropski lideri neće biti jednostavni, a posledice ove promene osećaće se godinama.