Kada je iranski ministar spoljnih poslova Sejed Abas Aragči potvrdio da je postignut dvonedeljni prekid vatre na Bliskom istoku, posebno je naglasio zahvalnost i priznanje „svojoj dragoj braći“, pakistanskom premijeru Šehbazu Šarifu i feldmaršalu Asimu Muniru, ističući njihove napore u smirivanju sukoba u regionu.

Koliko je njihova uloga bila značajna potvrđuje i činjenica da je američki predsednik Donald Tramp podelio Aragčijevu objavu na svojoj društvenoj mreži Truth Social.

„Sa najvećom poniznošću i zadovoljstvom objavljujem da su Islamska Republika Iran i Sjedinjene Američke Države, zajedno sa saveznicima, postigle dogovor o trenutnom prekidu vatre svuda, uključujući Liban i druga područja“, naveo je Šarif, koji je dodatno pozdravio ovaj potez kao „mudar gest“ i izrazio zahvalnost rukovodstvima sukobljenih strana. Takođe je pozvao delegacije obe strane u Islamabad na nastavak pregovora o konačnom sporazumu.

Pre nego što je pristao na dvonedeljno primirje, Tramp je obavio razgovore sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom i pakistanskim feldmaršalom Asimom Munirom. Tokom cele noći, Munir je bio u intenzivnoj komunikaciji sa potpredsednikom SAD Džej Di Vensom, specijalnim izaslanikom Stivom Vitkofom i iranskim ministrom Aragčijem.

Pojedini mediji su preneli i da je Šarifova ranija objava, u kojoj je apelovao na Trampa da produži primirje kako bi diplomatija imala prostora, slučajno sadržala dodatak koji je sugerisao da je tekst preuzet iz poruke Bele kuće.

Analitičari ocenjuju da su Vašington i Teheran uspeli da dođu do primirja zahvaljujući koordinisanoj diplomatiji, u kojoj su ključne uloge imali Džej Di Vens, Aragči i upravo Munir kao posrednik. Pakistan se u ovom procesu pojavio kao važan kanal komunikacije, prenoseći američki predlog od 15 tačaka Iranu, kao i iranske odgovore nazad Vašingtonu.

Prednost Pakistana u ovoj ulozi ogleda se u činjenici da ima poverenje obe strane – deli granicu sa Iranom i ima bliske odnose sa Teheranom, dok istovremeno nema diplomatske odnose sa Izraelom zbog palestinskog pitanja. Pakistan je takođe uključen u Trampov Odbor za mir, a američki predsednik je Munira opisao kao svog „omiljenog feldmaršala“.

Krajem septembra 2025. godine, pakistanska delegacija predvođena Šarifom i Munirom boravila je u Vašingtonu i Beloj kući, gde su vođeni razgovori o regionalnoj stabilnosti.

Asim Munir, rođen 1968. godine, potiče iz porodice koja je nakon podele Indije 1947. emigrirala iz Džalandara u Istočnom Pendžabu. Njegov otac bio je direktor tehničke škole i imam u lokalnoj džamiji.

Munir je jedini komandant pakistanske vojske koji je prethodno vodio i Vojnoobaveštajnu i Međuobaveštajnu službu. U čin feldmaršala unapređen je nakon vođstva tokom sukoba između Indije i Pakistana 2025. godine, čime je postao tek druga osoba u istoriji Pakistana sa tim činom. Premijer Šehbaz Šarif tada je njegovu operaciju opisao kao „izvanredan uspeh“, naglašavajući njegovu odlučnost i hrabrost.

Školovao se u Japanu, Kuala Lumpuru i Islamabadu, gde je stekao master diplomu iz javne politike i strateškog upravljanja bezbednošću. U novembru 2022. unapređen je u generala sa četiri zvezdice i postavljen za načelnika Generalštaba pakistanske vojske.

Iako je trebalo da se penzioniše krajem 2022. godine i čak podneo zahtev za povlačenje, Ministarstvo odbrane je to odbilo, jer je vlada odlučila da ga zadrži na funkciji.

Tokom 2025. godine postao je prvi načelnik pakistanske vojske koga je aktuelni predsednik SAD Donald Tramp ugostio na ručku, pripisujući mu ključnu ulogu u smirivanju indijsko-pakistanskog sukoba i sprečavanju potencijalne nuklearne eskalacije.

Načelnik Centralne komande SAD Majkl Kurila istakao je da je Munir lično koordinisao operacije sa američkim zvaničnicima, uključujući akcije protiv terorizma i hapšenje osumnjičenog za napad na Abi Gejtu u Kabulu.

Prema navodima medija, Munir ima snažne veze u bezbednosnim strukturama SAD i Irana, što Pakistanu daje dodatnu prednost u posredovanju, dok Islamabad održava dobre odnose i sa državama Zaliva.

Primirje na Bliskom istoku ima poseban značaj za Pakistan, jer većinu nafte nabavlja upravo iz tog regiona, dok veliki broj pakistanskih građana radi u zemljama Bliskog istoka.