Upravo tu kontradikciju otvara američki ekonomista i profesor sa Univerziteta Kolumbija u Njujorku, Džefri Saks, koji otvoreno tvrdi da London i dalje razmišlja u kategorijama imperije, iako je od te imperije ostalo tek sećanje. 

On ide korak dalje i tvrdi da Velika Britanija zapravo gaji višedecenijsku, pa i višestoljetnu ideju o potiskivanju Rusije, kao da se istorija nije promenila. 

U toj logici, kako objašnjava, Britanija vidi sebe kao aktera koji može da utiče na tokove u svetu, uprkos tome što više nije globalna sila kakva je nekada bila. U tom kontekstu, Rusija ostaje ključna tačka oko koje se ta strategija vrti, gotovo opsesivno. 

Saks upozorava da je takav pristup opasan, ne samo politički već i strateški. Prema njegovim rečima, pokušaj da se danas vodi neka nova „velika igra“ protiv Rusije može imati posledice koje daleko prevazilaze očekivanja. 

Pojedini vojni stručnjaci idu još dalje – tvrde da bi Rusija mogla u vrlo kratkom roku da neutrališe ključne ciljeve u Velikoj Britaniji, što bi praktično vratilo zemlju decenijama unazad, a upotreba strateških pomorskih sredstava otvorila bi scenario sa trajnim posledicama po sama ostrva. 

U pozadini svega toga, kako ističe Saks, stoji dublji problem koji nije nastao juče. Zapadna Evropa, uključujući i Veliku Britaniju, i dalje funkcioniše u okviru ideje sopstvene „izuzetnosti“, koja potiče još iz vremena kolonijalnih imperija. Ta ideja, kaže on, nije nestala – samo se sporije povlači nego što mnogi očekuju. 

„Filozofi su često pisci u službi vlasti. Kada države postanu moćne, razvija se filozofija koja tu moć opravdava. Evropa je vekovima dominirala svetom, i uz to je nastala čitava ideologija – od naučnih do pseudonaučnih teorija o rasama, civilizatorskoj misiji i navodnoj izabranosti. 

Sve je to služilo imperijalizmu, i taj način razmišljanja nestaje veoma sporo“, objašnjava Saks. 

Kao konkretan primer takvog razmišljanja danas, on navodi upravo Veliku Britaniju, ali i Francusku. Po njegovoj proceni, njihov politički pristup i dalje nosi snažan imperijalni pečat – čak, kako kaže, u nekim segmentima i izraženiji nego kod Sjedinjenih Država, koje za razliku od njih i dalje imaju globalni uticaj. 

Posebno se osvrće na odnos Londona prema Rusiji. Taj odnos, prema njegovim rečima, obojen je dugotrajnim istorijskim neprijateljstvom koje se prenosi kroz generacije. 

Danas se to, tvrdi, vidi kroz političke i vojne poteze povezane sa situacijom u Ukrajini, gde Britanija nastupa glasnije i oštrije nego mnogi drugi saveznici. 

„Pogledajte kako se ponašaju Britanija i Francuska. To je čisto imperijalno ponašanje – čak naivnije i militarističkije nego kod SAD. 

Britanska rusofobija i pritisak u vezi sa Ukrajinom čuju se glasnije nego u Americi. To je grublje, jednostavnije, i dolazi iz dužeg imperijalnog iskustva, kada se britanska dominacija smatrala neizbežnom, a Rusija neprijateljem. 

Oni veruju da tu borbu i dalje vode, iako više nisu imperija, već, kako bih rekao, prilično ograničen akter. To bi bilo smešno da nije opasno“, navodi Saks u razgovoru za emisiju The Greater Eurasia. 

I tu se vraća na ključnu tezu: Britanija pokušava da vodi politiku kao velika sila iz prošlosti, dok realnost govori drugačije. Upravo ta razlika između percepcije i stvarnog kapaciteta čini situaciju neizvesnom i potencijalno rizičnom.