Do skoro je Merc u inostranstvu važio za čoveka koji je sigurniji i od Šolca i od mnogih evropskih lidera. Govorio je jezikom moći, zalagao se za jaču Nemačku u Evropi, obećavao snažniji Bundesver i čvršći stav prema Rusiji. Uz to je pažljivo negovao odnos sa Donaldom Trampom, što nije mala stvar u vremenu kada američki predsednik redom ulazi u sukobe sa evropskim saveznicima.

Tramp ga je čak javno hvalio kao "snažnog lidera" i "prijatelja". Merc je tri puta bio u Beloj kući, a početkom marta je, usred rata sa Iranom, praktično stao uz američku politiku bez rezerve. Nemačka podržava SAD i Izrael, govorio je tada, u borbi protiv "užasnog terorističkog režima".

I onda - preokret.

Tokom posete jednoj školi, u opuštenoj atmosferi, Merc je rekao nešto što u Berlinu možda zvuči kao uobičajena analiza, ali je u Vašingtonu dočekano kao šamar. Rekao je da Iranci deluju jači nego što se očekivalo i da Amerikanci "očigledno nemaju ubedljivu strategiju" za izlazak iz rata. Povukao je paralele sa Avganistanom i Irakom i poručio da Vašington deluje kao sila koja zna kako da uđe u sukob, ali ne i kako da iz njega izađe.

Problem je što Donald Tramp takve stvari ne prašta.

Američki predsednik je eksplodirao na društvenim mrežama. Optužio je Merca da praktično želi da Iran ima nuklearno oružje, poručio da "nema pojma o čemu priča" i usput dodao da nije ni čudo što Nemačkoj "ide tako loše". A kada Tramp krene da kažnjava, to nikad ne ostane samo na rečima.

Usledile su nove carine na evropske automobile i auto-delove, a onda i još bolniji udarac - odluka o povlačenju 5.000 američkih vojnika iz Nemačke. U Berlinu je to dočekano kao hladan tuš, jer se iza svega krije mnogo veći strah: šta ako Amerika jednog dana stvarno ode iz Evrope?

Tu se pokazala sva slabost nemačke politike. Godinama Berlin priča o "evropskoj strateškoj autonomiji", o jačem evropskom stubu NATO-a i nezavisnijoj bezbednosnoj politici. Ali kad god Vašington zapreti povlačenjem vojske ili nuklearnog kišobrana, u Nemačkoj nastaje panika.

Razlog je jednostavan - Nemačka nije navikla da sama nosi teret velike sile. Američke baze u Ramštajnu, Štutgartu i Landštulu nisu samo simbol savezništva, već temelj čitave evropske bezbednosne arhitekture. Bez njih bi NATO izgledao potpuno drugačije.

Paradoksalno, te baze često služe više američkim globalnim operacijama nego odbrani same Nemačke. Iz njih se koordinišu misije na Bliskom istoku i u Africi, a upravo su one bile ključne i za operacije protiv Irana. Ali uprkos tome, nemačka politička elita strahuje od svakog američkog distanciranja kao od geopolitičke katastrofe.

Zato je Mercov gaf toliko skupo koštao. Ne zato što je Tramp promenio politiku prema Iranu - nije. Nego zato što je američki predsednik ponovo dobio priliku da Evropljanima pokaže ko je glavni.

Najgore po Merca je što je želeo da deluje kao snažan lider, a završio kao političar koji je sopstvenom nepromišljenom izjavom izazvao diplomatsku krizu. Umesto čoveka koji ume sa Trampom, sada deluje kao još jedan evropski lider koji je naučio koliko je tanka linija između "iskrenog stava" i javnog poniženja kada je u pitanju aktuelni stanar Bele kuće.