Baltičko more ponovo je pokazalo koliko se brzo ekonomski rat može pretvoriti u vojni incident. Kod Femarnskog pojasa, između Nemačke i Danske, ruska korveta projekta 20380 „Soobraziteljnij“ presekla je kurs nemačkom plovilu obalske straže „Bajrojt“ i postavila se između njega i tankera Kira K, koji plovi pod zastavom Paname.

Prema dostupnim izveštajima, nemačko plovilo pokušalo je da se približi tankeru radi posmatranja. Ruska korveta je potom povećala brzinu, ušla između dva plovila i preko radio-veze poslala kratko upozorenje na engleskom jeziku:

„Ovde ruski ratni brod 531. Držite se podalje od Kira K.“

Uprkos pojedinim atraktivnim naslovima, nije došlo do fizičkog sudara. Ruski ratni brod presekom kursa sprečio je nemačku obalsku stražu da priđe tankeru. Nemački brod je zatim prekinuo približavanje i promenio kurs, dok je ruska korveta nastavila da prati tanker

Flota u senci

Kira K je deo šire priče o ruskoj nafti, sankcijama i tankerima koji plove pod zastavama trećih država. Zapadne zemlje ih često opisuju kao deo „flote u senci“, mreže plovila kojom Moskva nastoji da nastavi izvoz energenata mimo ograničenja koja su uvele SAD, EU i ostali uslovljeni.

Za zapadne države, takvi tankeri su politički i ekonomski problem. Oni prevoze rusku naftu, često imaju složene vlasničke strukture, plove pod pogodnim zastavama i koriste osiguranje van uobičajenih zapadnih kanala. Međutim, tu se završava jednostavni deo priče.

Sankcije jedne ili grupe zemalja nisu isto što i univerzalno pravo na kontrolu plovidbe. Zapadne države mogu da zatvaraju svoje luke, ograničavaju poslovanje svojih firmi, prate kretanje tankera, dokumentuju rute, pritiskaju osiguravajuća društva i uvode mere u okviru svoje jurisdikcije. Ne mogu, međutim, svoje sankcije automatski pretvoriti u međunarodno pravo da na otvorenom moru postupaju kao pomorska policija nad svakim brodom pod stranom zastavom.

Tanker pod panamskom zastavom u međunarodnim vodama se ne bi smeo zaustaviti samo zato što prevozi robu koja se Berlinu politički ne dopada. Upravo zato je ovaj incident važniji od jedne radio-poruke. On pokazuje sudar dve logike: zapadne želje da njihove sankcije važe svuda i ruske odluke da pokaže kako takvo širenje nadzora neće proći bez odgovora.

Sporno približavanje

Nemačko plovilo obalske straže ne mora da bude tik uz obalu da bi imalo ulogu u nadzoru Baltičkog mora. Obalske straže i pomorske policije rade i u širim morskim zonama, posebno kada se radi o bezbednosti plovidbe, zaštiti infrastrukture, ribarstvu, ekologiji ili carini.

Sporno je šta se radi kada se takav nadzor približi plovilu pod stranom zastavom, naročito u međunarodnim vodama ili zonama u kojima država nema suverenitet kao u teritorijalnom moru. Praćenje, identifikacija, fotografisanje i radio-komunikacija jedno su. Pokušaj fizičkog približavanja tankeru koji prati ratni brod druge države ulazi u sasvim drugu zonu.

„Soobraziteljnij“, druga projekta 20380, klase Stereguščij, izgrađena za rusku Baltičku flotu, iako nije velika fregata ili razarač, u tom trenutku bila je sasvim dovoljna. Korvete projekta 20380 napravljene su za dejstva u priobalnim morima, sa topom, raketnim naoružanjem, protivvazdušnom odbranom, senzorima i opremom za borbu protiv površinskih i podvodnih ciljeva. U uskom prostoru Baltika, takvo plovilo ne mora da ispali nijedan metak da bi poslalo poruku.

Sankcioni rat ulazi u fazu pratnje tankera

Incident kod Femarna pokazuje da se rat oko ruske nafte više ne vodi samo u bankama, osiguravajućim kućama i kancelarijama za sankcije. On se spušta na more, među tankere, patrolna plovila, aktiviste, novinare i ratne brodove.

Za Zapad, „flota u senci“ je način da Rusija nastavi da zarađuje novac. Za Moskvu, zapadne sankcije su ekonomska opsada koju pokušava da probije svim dostupnim sredstvima. Kada se te dve politike sretnu na nekoliko stotina metara razmaka, pravne formulacije brzo ustupaju mesto pomorskom nadmetanju.

U području incidenta nalazili su se i predstavnici Grinpisa, novinari, poslanici Bundestaga i Evropskog parlamenta. Njihovo prisustvo dodatno pokazuje da ovo nije bila rutinska pomorska situacija, već unapred politički režirana scena. Ruska korveta je presekla kurs nemačkom plovilu, ali u pozadini se nalazi šire pitanje: ko ima pravo da na moru sprovodi sankcije koje nije usvojio ceo svet, već jedan politički blok?

Ruska pratnja tankera kod Femarna jeste upozorenje ali daleko od toga da je dugoročno rešenje. Moskva može da pošalje korvetu uz jedan tanker, može da pokaže zastavu, preseče kurs i natera zapadno plovilo da se udalji. Ne može, međutim, stalno i svuda pratiti svaki tanker koji prevozi rusku naftu. Baltičko more, Severni Atlantik, Sredozemlje i daleke rute prema Aziji ne mogu se pretvoriti u neprekidni konvoj pod ruskom ratnom zastavom.

SAD odbijaju da se bore za Baltik u slučaju sukoba NATO-a i Rusije

Tu počinje opasniji deo priče. Ukoliko zapadne države nastave da sankcije pretvaraju u fizičko zaustavljanje, zaplenu ili zastrašivanje tankera pod stranim zastavama, veliki sukob prestaje da bude teorijska mogućnost. Dovoljna je jedna procena, jedan brod koji ne promeni kurs, jedna posada koja pogrešno razume naređenje ili jedan ratni brod koji odluči da više ne ustupi prostor.

Baltik je već prepun država koje najglasnije traže tvrđi kurs prema Rusiji, ali sve češće se postavlja pitanje ko bi zaista ratovao kada bi se takav kurs pretvorio u otvoren sukob. Prema pisanju britanskog „Economista“, američki zvaničnici sve otvorenije upozoravaju da raspoređivanje NATO raketa sposobnih da pogode duboko u Rusiji nosi rizik eskalacije, dok iz Vašingtona stižu signali da SAD ne žele da budu uvučene u rat za baltičke države.

To je najopasnija kombinacija: male države sa najagresivnijom retorikom, evropske vlade koje se pripremaju za rat, ruski tankeri pod pritiskom, ratni brodovi na nekoliko stotina metara razmaka i Amerika koja šalje poruku da možda neće platiti cenu evropske avanture. U takvom prostoru, sledeći radio-poziv možda neće biti samo upozorenje da se neko drži podalje.