Promene u bezbednosnom okruženju, tehnološki razvoj i unutrašnji problemi američke mornarice primoravaju Pentagon da ubrzano traži drugačija rešenja za očuvanje operativnih sposobnosti.

Najveći izazov za američku ratnu mornaricu danas više nije nedostatak brodova niti finansiranja, već hronični manjak obučenih pilota palubne avijacije.

Masovni odlazak iskusnih letača, koji je počeo krajem prošle decenije, prerastao je u dugoročan problem koji direktno utiče na borbenu gotovost eskadrila na nosačima aviona.

Velike američke civilne avio-kompanije, suočene sa penzionisanjem velikog broja pilota starije generacije, sistematski su počele da zapošljavaju vojne pilote po isteku njihovih prvih desetogodišnjih ugovora.

Nude im plate dva do tri puta veće od vojnih, stabilno radno vreme, redovan odmor, smeštaj u hotelima i posao bez opasnosti po život, dok mornarica od njih zahteva višemesečne plovidbe koje često traju osam ili devet meseci zbog smanjenog broja brodova u sastavu flote.

Dugotrajni boravci na moru, profesionalno sagorevanje, administrativna opterećenja i problemi u sistemu napredovanja dodatno su usporili stvaranje novih pilota. Pentagon je pokušao da zaustavi odlazak kadra povećanjem bonusa za produženje ugovora na 35.000 do 50.000 dolara godišnje, dok ukupne dugoročne stimulacije premašuju 200.000 dolara.

Istovremeno su piloti delimično oslobođeni sporednih dužnosti na nosačima aviona, a trajanje misija pokušano je da se ograniči na sedam meseci. Mere su ublažile problem, ali ga nisu rešile, pa prazna mesta u kabinama lovaca F/A-18 Super Hornet ostaju ozbiljno ograničenje za planiranje novih vojnih operacija.

Nedavna operacija „Epski bes“ protiv Irana dodatno je ukazala na slabosti postojećeg modela. Američka komanda saopštila je da je palubna avijacija izvršila desetine hiljada borbenih letova bez direktnih gubitaka u vazduhu, potvrđujući da i dalje predstavlja izuzetno snažno sredstvo za izvođenje vazdušnih udara.

Istovremeno, raspored dejstava pokazao je da severoistočni deo Irana praktično nije bio obuhvaćen napadima palubne avijacije. Razlog je bila velika gustina iranske obalske odbrane, opremljene savremenim protivbrodskim raketnim sistemima i balističkim protivbrodskim raketama.

Zbog opasnosti po nosače aviona američka komanda zadržala je brodove u dubokim delovima Arapskog mora, približno 1.000 nautičkih milja od najudaljenijih iranskih provincija.

U tim uslovima do izražaja su došla ograničenja borbenog radijusa F/A-18 Super Horneta. U udarnoj konfiguraciji njegov realni radijus iznosi oko 450 do 500 kilometara.

Takve karakteristike posledica su kompromisa tokom razvoja letelice, koja je projektovana kao relativno lagan višenamenski lovac-bombarder sa kompaktnim trupom koji ne može da primi velike količine goriva.

Konstrukcija je dodatno ojačana kako bi izdržala velika opterećenja prilikom katapultiranja i sletanja na palubu nosača, što je povećalo masu aviona i smanjilo prostor za rezervoare.

Pokušaji da se domet poveća spoljnim rezervoarima nisu dali očekivani rezultat, jer su dodatni rezervoari povećavali aerodinamički otpor, pa su motori trošili više goriva, pri čemu je značajan deo potrošnje odlazio upravo na nošenje tih rezervoara.

Za napade na severoistočni Iran Super Hornetima je bilo neophodno dopunjavanje goriva u vazduhu neposredno uz granice zemlje. Međutim, pokušaj približavanja velikih vazdušnih tankera zoni dejstva, prema navodima iz članka, završio se gubitkom jednog aviona-cisterne i teškim oštećenjem drugog usled dejstva iranske protivvazdušne odbrane.

Pentagon nakon toga nije želeo da dodatno rizikuje posade i strateške letelice, pa su pojedini regioni Irana ostali van domašaja američkih vazdušnih udara.

Zbog toga je američka mornarica ubrzala razvoj nove generacije teških palubnih bespilotnih letelica velikog dometa. Iskustva sa prvim prototipovima bespilotnog tankera MQ-25 Stingray pokazala su da njegov radijus od približno 500 nautičkih milja više nije dovoljan za savremene operativne zahteve.

Novi tehnički zahtev koji je mornarica postavila vazduhoplovnoj industriji predviđa da modularni palubni dron mora imati borbeni radijus od 1.000 nautičkih milja, odnosno oko 1.852 kilometra. Prelazak na bespilotne platforme pod daljinskim upravljanjem trebalo bi da istovremeno reši više problema sa kojima se Pentagon suočava.

Obuka operatera bespilotnih letelica traje kraće od godinu dana i u velikoj meri se zasniva na radu na računarskim simulatorima, što omogućava angažovanje stručnjaka koji zbog zdravstvenih kriterijuma nikada ne bi mogli da postanu vojni piloti. Time se smanjuje zavisnost od malog broja iskusnih pilota i potrebe za visokim finansijskim stimulacijama.

Istovremeno nestaje i politički rizik vezan za eventualno zarobljavanje oborenih pilota. Gubitak bespilotne letelice ne znači i gubitak posade, dok operater može odmah nastaviti rad sa drugom platformom.

Još jedna prednost odnosi se na trajanje misije. Dok pilot zbog fizičkog zamora teško može da ostane u vazduhu duže od osam do deset sati, teški palubni dron kojim upravljaju operateri koji se smenjuju na svaka četiri sata može ostati u vazduhu danima.

Takva platforma može da se udalji do 1.000 nautičkih milja od nosača aviona i, u zavisnosti od konfiguracije, dopunjava gorivom borbene avione, izvršava zadatke elektronskog ratovanja ili samostalno izvodi raketne i bombarderske udare.

Program razvoja palubnih bespilotnih letelica dometa od 1.000 nautičkih milja pokazuje da Pentagon nastoji da prilagodi svoju pomorsku strategiju mogućim sukobima sa državama koje raspolažu znatno snažnijim odbrambenim sposobnostima nego ranije.

Prethodni model oslanjanja na nosače aviona i klasičnu palubnu avijaciju više ne garantuje nesporno vojno preimućstvo, zbog čega američka mornarica ubrzano traži nova tehnološka rešenja.