Jedan od mogućih scenarija jeste naglo opadanje nivoa okeana. Do velikog povlačenja mora moglo bi da dođe usled snažnog globalnog zahlađenja, kada bi ogromne količine vode bile vezane u ledenim pokrivačima, dok bi dugoročne tektonske promene takođe mogle da menjaju zapreminu okeanskih basena i položaj obala.

Takav proces drastično bi promenio plitka mora i priobalna staništa, posebno osetljiva zbog velike koncentracije života.

Mnogo nagliji udar mogao bi da stigne iz svemira. Pad džinovskog asteroida ili drugog velikog nebeskog tela podigao bi ogromne količine prašine i drugih čestica u atmosferu, smanjujući količinu Sunčeve svetlosti koja stiže do površine. Posledice bi zahvatile fotosintezu, temperaturu, vegetaciju i lance ishrane na kopnu i u okeanima.

Zemlja je takvu katastrofu već doživela. Udar nebeskog tela pre približno 66 miliona godina povezuje se sa masovnim izumiranjem na kraju krede, uključujući nestanak neptičjih dinosaurusa. Prašina i materijal izbačen u atmosferu mogli su da blokiraju Sunčevu svetlost i snažno poremete globalni klimatski sistem.

Drugi ekstrem predstavlja globalno zahlađenje. Ako bi dovoljno veliki deo planete tokom dužeg perioda bio prekriven snegom i ledom, dodatno odbijanje Sunčevog zračenja moglo bi da pojača hlađenje.

Geološki podaci ukazuju da je Zemlja u dalekoj prošlosti prolazila kroz periode izuzetno snažne glacijacije, poznate kao „Snežna Zemlja“, kada su ledeni pokrivači dostizali veoma niske geografske širine.

U takvim uslovima problem ne bi predstavljala samo temperatura. Pristup tečnoj vodi, proizvodnja hrane, poljoprivreda i funkcionisanje ekosistema bili bi teško pogođeni, dok bi se životni prostor ljudi pomerao prema oblastima u kojima bi klimatski uslovi još omogućavali opstanak.

Na suprotnoj strani nalazi se globalno zagrevanje. Rast temperature pokreće topljenje kopnenog leda i podizanje nivoa mora, ugrožavajući priobalne gradove i nizijske oblasti, dok istovremeno menja raspored padavina, povećava rizik od ekstremnih vrućina i utiče na dostupnost vode i hrane.

U ekstremnom scenariju veliki delovi današnjih gusto naseljenih područja mogli bi da postanu znatno teži za život, što bi podstaklo migracije prema hladnijim oblastima.

Posebnu grupu opasnosti predstavljaju promene u okeanima. Jedna od njih je okeanska anoksija, odnosno stanje u kojem velike mase morske vode ostaju bez dovoljno kiseonika.

Kako većina složenih morskih organizama zavisi od rastvorenog kiseonika, širenje anoksičnih zona moglo bi da izazove kolaps velikog broja ekosistema i poremeti lance ishrane.

Sa tim je povezan još dramatičniji scenario – veliko oslobađanje vodonik-sulfida iz okeana. U uslovima teške i dugotrajne anoksije određeni mikroorganizmi mogu da stvaraju ovaj otrovni gas. U pojedinim naučnim hipotezama razmatra se mogućnost da je intenzivno stvaranje vodonik-sulfida igralo ulogu tokom nekih masovnih izumiranja u geološkoj prošlosti.

Treća okeanska opasnost odnosi se na radikalnu promenu cirkulacije i mešanja vodenih slojeva. Duboke i površinske vode razlikuju se po temperaturi, salinitetu, koncentraciji kiseonika i hranljivih materija, pa velike promene cirkulacije mogu da preurede čitav sistem prenosa toplote i materije kroz okeane.

Posledice bi se odrazile ne samo na morski svet već i na klimu, jer okeani predstavljaju jedan od ključnih regulatora planetarne temperature.

Opasnost, međutim, ne mora da nastane na Zemlji. Gama-bljesak predstavlja jedan od najsnažnijih poznatih energetskih događaja u svemiru. Ako bi dovoljno snažan gama-bljesak nastao relativno blizu Zemlje i njegov snop bio usmeren prema planeti, posledice bi prvenstveno pogodile atmosferu.

Atmosferski modeli pokazali su koliko bi takav događaj mogao da bude ozbiljan. U jednom proučavanom scenariju desetosekundni nalet gama-zračenja mogao bi prosečno da smanji količinu ozona za oko 35 odsto, dok bi na pojedinim geografskim širinama gubitak dostizao približno 55 odsto. Značajno oštećenje ozonskog omotača moglo bi da traje više od pet godina, omogućavajući mnogo većoj količini štetnog ultraljubičastog zračenja da stigne do površine.

Takav kosmički događaj ne bi morao neposredno da „sprži“ život na Zemlji da bi proizveo katastrofalne posledice. Uništavanje dela ozonskog omotača povećalo bi izloženost organizama UV zračenju, pogodilo biljke i naročito organizme blizu površine mora, a zatim se kroz lance ishrane proširilo na čitave ekosisteme.

Postoji čak i naučna hipoteza da je gama-bljesak mogao da doprinese masovnom izumiranju krajem ordovicijuma pre oko 440 miliona godina, mada za to nema neposrednog dokaza.

Poslednji scenario razlikuje se od svih prethodnih jer za njega nije potreban asteroid, promena okeana ili eksplozija udaljene zvezde. Nuklearni rat bio bi katastrofa koju bi izazvao sam čovek, a njegove posledice ne bi bile ograničene na neposredno razaranje gradova, radijaciju i ljudske žrtve.

Veliki požari izazvani nuklearnim eksplozijama mogli bi da izbace ogromne količine čađi visoko u atmosferu, smanje Sunčevo zračenje i izazovu dugotrajno globalno zahlađenje poznato kao nuklearna zima. Modeli pokazuju da bi posledice pogodile temperature, padavine, poljoprivredu i proizvodnju hrane u morima, a poremećaji bi mogli da traju godinama.

U jednom od najtežih proučavanih scenarija, sa 150 miliona tona čađi unetih u atmosferu, globalna proizvodnja kalorija iz useva mogla bi da padne za oko 90 odsto tri do četiri godine posle nuklearnog rata. Čak i znatno manji sukob mogao bi da proizvede posledice daleko izvan država koje bi neposredno učestvovale u njemu.

Zato izraz „kraj sveta“ obuhvata veoma različite događaje. Neki pripadaju geološkim i kosmičkim procesima nad kojima čovečanstvo praktično nema kontrolu, drugi nastaju kao posledica dugoročnih promena planetarnog sistema, dok je nuklearni rat jedini među ovim scenarijima čije bi pokretanje u potpunosti zavisilo od odluka ljudi.