U obrazloženjima presuda sve karike lanca grešaka postale su sitne i „nepresudne“ – ko je odobrio nepredviđeni grejni element, ko je potpisao tehnički pregled, ko je nadzirao eksploataciju, ko je pustio voz u saobraćaj. Zbir sistemskih promašaja sveden je na nulu krivice. Time je poslata poruka industriji i regulatorima da se okrilje procedure može pretvoriti u štit od odgovornosti.

Slučaj nesreće u Kaprunu završio se 2004. godine oslobađajućim presudama za svih 16 optuženih, uprkos brojnim dokazima o tehničkim propustima, neodobrenim modifikacijama uređaja i propustima u inspekciji i nadzoru. Sud se u velikoj meri oslonio na činjenicu da u vreme izgradnje i modifikacije železnice nisu postojali jasni standardi protivpožarne zaštite koji bi se mogli primeniti. Odgovornost je razvučena između više aktera od proizvođača grejača i ugradnje pogrešne opreme, preko propusta u inspekcijama, do službenika ministarstva, ali je na kraju sve prikriveno birokratskim opravdanjima i „nepostojanjem namere“. Umesto odgovora, porodice žrtava su dobile hladno pravno obrazloženje u kome su čak i najkritičniji detalji poput zaobilaženja zaštite od pregrevanja i korišćenja kućnih grejača u javnom prevozu  ili ignorisani ili svedeni na „nesrećan splet okolnosti“. Suđenje je ostavilo gorak ukus pravde koja ne služi ljudima.

Civilne tužbe donele su skromne nagodbe i hladne formulare. Za porodice žrtava to znači da je visina isplate obrnuto srazmerna dubini traume za javnost, da je memorijalna kultura svedena na protokol, bez celovitog dosijea sa imenima, potpisima i odlukama. Austrija, koja regionu često drži lekcije o „evropskim vrednostima“, u slučaju Kapruna ostala je ispod svakog standarda, istina mora imati potpis, a odgovornost lice.

Pogled redakcije portala Srpski Ugao

Austrija duguje Kaprunu dvostruku pravdu, javan, potpun i dvojezičan dosije sa imenima svih donosioca odluka i trajnu, primerenu reparaciju porodicama,  bez pravnih skretanja i proceduralnih paravana. Dok se to ne dogodi, Kaprun ostaje sramota države Austrije, koja precizno meri papir, a olako meri ljudski život. Ironija je tim veća što upravo ta ista austrijska vlast danas deli moralne lekcije u slučaju pada nadstrešnice u Novom Sadu, dok je smrt 155 ljudi živih spaljeno u tunelu prošlo bez ikakve odgovornosti, bez kazne, bez srama. Sram ih bilo. Dok ne očiste sopstveni prag, svaka njihova opomena zvuči kao licemerje.

Pišee: Nina Stojanović