Neki smatraju da je multipolarna era već stigla, dok drugi veruju da je njen dolazak neizbežan. Ipak, značenje tog pojma ostaje prilično nejasno. Rusija i Kina koriste termin "multipolarnost" pre svega kako bi opisale svoju poželjnu alternativu postojećem međunarodnom poretku, koji vide kao sistem kojim dominiraju Sjedinjene Države. 

Prema njihovom shvatanju, multipolarni poredak bio bi pravedniji jer međunarodna politika više ne bi bila pod dominacijom jedne države.

Evropski lideri takođe sugerišu da je razvoj ka multipolarnosti poželjan.

Predsednik Evropskog saveta Šarl Mišel rekao je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija: "Evropska unija teži multipolarnom svetu, svetu koji sarađuje i kreće se ka više demokratije i većem poštovanju ljudskih prava". 

Slične stavove iznosio je i francuski predsednik Emanuel Makron. Svojevremeno je i Olaf Šolc na mreži X izjavio : "Svet je multipolaran, zato sada moramo da delujemo u skladu s tim". Međutim, pojmovi „multipolaran“ i „multipolarnost“ duboko su problematični, kako kao opisi trenutnog stanja, tako i kao vizija budućnosti.

Polarnost u međunarodnoj politici

Razmišljanje o međunarodnoj politici kroz prizmu polarnosti zasniva se na pretpostavci da se unipolarni, bipolarni i multipolarni međunarodni sistemi mogu razlikovati na osnovu broja velikih sila koje dominiraju svetskom politikom.

Iz te perspektive, blokovska konfrontacija između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza tokom Hladnog rata, sa svojim zonama uticaja, savezničkim sistemima i klijentskim državama, bila je jasno bipolarna. Nakon raspada SSSR-a usledio je unipolarni trenutak, kako ga je nazvao Čarls Krauthamer, u kojem su SAD ostale jedina supersila.

Centralni akteri su nacionalne države, predstavljene svojim izvršnim granama vlasti, koje slede koherentnu i integrisanu političku agendu. Njihove spoljnopolitičke opcije zavise od materijalnih resursa, pri čemu je vojna moć najvažnija. Ostali oblici moći, poput ekonomske ili meke moći, kulturne, diplomatske i slične, imaju sporedni značaj. Zbog toga se status „pola“ prvenstveno određuje vojnom snagom.

Koncept polarnosti, koji je preuzet iz fizike, možda zapravo više zamagljuje nego što razjašnjava. Analogija sa fizikom najbolje funkcioniše u bipolarnom sistemu. U fizici ne postoje samo dva pola, već i privlačni ili odbojni efekti između njih, koji dovode do stabilne ravnoteže. To najviše odgovara dinamici bipolarne blokovske konfrontacije u kojoj se dve velike sile bore za sfere uticaja.

Međutim, i kratak osvrt na međunarodnu politiku tokom Hladnog rata otkriva slabosti ovog koncepta ako se pogleda izvan Zapada.

U mnogim delovima sveta bipolarni poredak nije bio naročito stabilan, niti je „Hladni rat“ u praksi bio hladan, što potvrđuju rat u Vijetnamu i brojni drugi oružani sukobi tog perioda. Mnoge države u tada takozvanom „Trećem svetu“ nisu bile spremne da se svrstaju uz jedan od dva pola. Mnoge su to izričito i uspešno izbegavale, što pokazuje primer Pokreta nesvrstanih. Slično tome, dok političke elite u Evropi i Sjedinjenim Državama period američke unipolarnosti nakon 1990. godine uglavnom povezuju sa stabilnošću i prosperitetom, u Avganistanu ili Iraku taj period se svakako doživljava sasvim drugačije.

Promene u raspodeli moći

Prema mišljenju mnogih, globalni odnos snaga se danas ponovo menja ka multipolarnosti. Ali čak i ako prihvatimo koncept polarnosti, odmah se postavlja pitanje koje bi države mogle biti dodatni polovi. Kina svakako spada u tu grupu, ali šta je sa ostalima? Rusija, kao nuklearna sila, uprkos manje nego impresivnim rezultatima u ratu protiv Ukrajine, ratu u kojem pokušava da nadomesti izostanak brzog vojnog uspeha maksimalnom brutalnošću. Da li bi Indija, kao najmnogoljudnija zemlja na svetu, mogla da bude kandidat? A Saudijska Arabija, sa verovatno najvećim rezervama nafte? Ili možda Brazil, Južna Afrika ili čak Evropska unija?

Ako vojnu moć uzmemo kao osnov za procenu polarnosti u savremenoj međunarodnoj politici, verovatnije je da idemo ka novoj bipolarnosti, sa Sjedinjenim Državama i Kinom kao dominantnim i suprotstavljenim polovima. Ako, pak, uzmemo u obzir druge pokazatelje, poput ekonomske snage ili broja stanovnika, krug velikih sila se širi.

Zato je neophodno zapitati se šta oni koji tako revnosno zagovaraju multipolarni svetski poredak zapravo žele da postignu. Većina njih ima za cilj da ospori američku primat. To svakako važi za rukovodstva Rusije i Kine, koja već najmanje dve decenije sistematski promovišu multipolarni poredak. Kada evropski političari, poput francuskog predsednika Makrona, preuzmu ovaj koncept, to se često tumači kao pokušaj da se napravi izvesna distanca prema Sjedinjenim Državama. S druge strane, ostaje sumnjivo da li nemački kancelar Šolc želi da pošalje sličnu poruku kada tvrdi da živimo u multipolarnom svetu.

Kada politički lideri govore o multipolarnosti, prisutne su dve različite namere. Prva je signaliziranje da je globalna dominacija Sjedinjenih Država ili „Zapada“ završena i da bi takozvani Globalni jug, u nedostatku boljeg termina, ubuduće trebalo da ima veći uticaj u svetskom poretku. Zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike trebalo bi da imaju snažniji glas u svetskim poslovima. Težnja ka multipolarnosti povezana je sa implicitnim očekivanjem da će ona podstaći veću međunarodnu saradnju na ravnopravnoj osnovi. Drugim rečima, pretpostavlja se da je multipolarni svet multilateralniji i pravedniji.

Druga namera jeste da se izbegne stvaranje nove bipolarne konfrontacije između Sjedinjenih Država i Kine. U slučaju novog Hladnog rata, ostale države morale bi da biraju strane, a to je scenario koji većina njih očajnički želi da izbegne. Međutim, predstavljanje multipolarnosti kao alternative podrazumeva jednako statičan i strukturno fiksiran poredak. U tom slučaju, prema logici polarnosti, sve male i srednje države će pre ili kasnije morati da se svrstaju uz jedan od tri, četiri, pet ili šest polova. Sami polovi se, sa svoje strane, takmiče za moć i uticaj, bilo samostalno ili kroz koalicije i saveze.

Izvan polarnosti

U stvarnosti, međunarodna politika danas je mnogo dinamičnija, fluidnija i složenija nego što koncept polarnosti sugeriše.

Raspodela moći varira od jednog političkog polja do drugog. Obrasci interakcije se stalno menjaju. Ova konstatacija ne treba da prikrije postojeće hijerarhije i odnose moći. Daleko smo od egalitarne zajednice suverenih država. Međutim, fokusiranje na polarnosti zamagljuje činjenicu da su strukture globalnog poretka rezultat interakcija velikog broja različitih država. Iako su vojne sposobnosti i dalje važan pokazatelj moći, i u 21. veku ponovo dobijaju na značaju, i drugi faktori su podjednako bitni.

Na primer, Tajvan je danas jedan od ključnih aktera u proizvodnji čipova, dok je Holandija ključni igrač u proizvodnji opreme neophodne za tu industriju. Postoji mnoštvo aktera, a ne samo velike sile, koji su u stanju da ostvaruju moć uprkos često ograničenim vojnim kapacitetima, bilo u određenim oblastima politike, u okviru neke podregije ili kroz saradnju sa drugim malim i srednjim silama. Koncept polarnosti ne uspeva da obuhvati ovu dinamiku.

Svet se trenutno nalazi u tranziciji gde ne postoji jedan autoritet, nema univerzalne ideologije ni jasnih pravila koja svi prihvataju. Postoje samo interesne zone, fluidni savezi i trajno nadmetanje više centara moći.

Multipolarni svet koji dolazi neće biti svet konačnih pobeda, već svet stalne konkurencije, iscrpljivanja i prilagođavanja. Novi poredak, ako se ikada pojavi, neće biti rezultat trijumfa jedne ideje, već minimuma zajedničkih pravila koji sprečava potpuni raspad.