U pravoslavnom svetu danas postoji realnost koju mnogi izbegavaju da kažu naglas, a to je da je pravoslavlje je de facto podeljeno na dva centra moći. 

Na jednoj strani je Carigradska patrijaršija, koja se oslanja na svoj istorijski i kanonski autoritet, a na drugoj Moskva, koja nastupa sa pozicije najveće pravoslavne crkve i jedine sa stvarnom globalnom političkom težinom. Između ta dva pola danas postoje čak i dva paralelna kanonska univerzuma.

Ko u pravoslavlju daje autokefaliju?

Iako se često govori o kanonima i tradiciji, istina je da u pravoslavlju ne postoji jedinstven, jasno definisan mehanizam po kojem se neka crkva proglašava autokefalnom. Ne postoji pravoslavni ustav koji propisuje ko, kako i kada to čini. Postoji samo praksa, istorija i odnos snaga.

U toj praksi Carigradska patrijaršija već vekovima ima ključnu ulogu.

Ona se smatra naslednicom drevne crkvene vlasti Istočnog rimskog carstva (Vizantija) i drži da ima pravo da izdaje tomose o autokefaliji, odnosno zvanične dokumente kojima se nekoj crkvi priznaje puna samostalnost.

Upravo od Carigrada je većina današnjih pravoslavnih crkava dobila svoje tomose. Među njima su Ruska, Srpska, Bugarska, Rumunska, Grčka, Albanska, Poljska, Češko-slovačka i najnovije Pravoslavna crkva Ukrajine.

Carigrad svoj autoritet ne zasniva samo na tradiciji, već i na kanonima. Posebno se poziva na 9. i 17. kanon Četvrtog vaseljenskog sabora u Halkidonu, koji mu daju pravo da bude najviša apelaciona instanca u crkvenim sporovima i da ima posebnu odgovornost za crkveni poredak u oblastima koje ne pripadaju jasno jednoj patrijaršiji.

Na toj osnovi Carigrad sebe vidi kao vrstu pravoslavnog notara koji može da potvrdi ili uspostavi novi crkveni status.

Protivljenje Moskve

Nasuprot tome stoji Ruska pravoslavna crkva, koja svoju snagu crpi pre svega iz realne moći.

Ona je najveća pravoslavna crkva na svetu po broju vernika, ima snažnu podršku ruske države i ogroman međunarodni uticaj. Moskva otvoreno radi na tome da bude glavni centar pravoslavlja, nešto poput novog pravoslavnog Vatikana bez pape.

U tom projektu Carigrad joj stoji na putu, jer zadržava istorijsko pravo da priznaje i uređuje autokefalne crkve.

Pravilo "majke crkve"

Jedan od glavnih argumenata Moskve je takozvani princip majke crkve, prema kojem samo crkva kojoj neka teritorija pripada može da joj da autokefaliju. Međutim, istorija pokazuje da taj princip nikada nije dosledno primenjivan.

Najupadljiviji primer je upravo Ruska crkva. Ona je krajem 16. veka praktično jednostrano proglasila svoju autokefalnost i patrijaršijski status, bez saglasnosti Carigrada, uz snažan politički pritisak Moskve kao nove velike sile. Tek kasnije je Carigrad tu realnost formalno prihvatio.

Da li je potrebno da sve crkve nekoga priznaju?

Ovo je ključno pitanje koje stvara konfuziju među vernicima. U pravoslavlju ne postoji centralni autoritet koji donosi konačnu presudu. Ne postoji papa. Postoji mreža patrijaršija koje međusobno priznaju ili ne priznaju jedna drugu.

Zbog toga pravoslavna crkva nije priznata zato što je priznaju svi, već zato što je priznaje dovoljno veliki i važan deo pravoslavnog sveta da je se više ne može ignorisati.

Ako Carigrad prizna neku crkvu i ona uđe u njegov diptih, ona je za njega potpuno kanonska. Ako Moskva to odbije, za Moskvu ona ne postoji. Rezultat su paralelni kanonski sistemi koji danas funkcionišu jedan pored drugog.

Pravoslavne crkve danas 

Pravoslavna crkva Ukrajine je potpuno kanonska za Carigrad, Grčku, Aleksandriju, Kipar i još neke crkve, ali ne postoji za Moskvu, Srbiju i deo drugih pravoslavnih crkava.

Ista situacija postojala je i ranije u istoriji, sa Bugarskom, Grčkom, pa čak i sa samom Rusijom u početku njenog crkvenog osamostaljivanja.

Zato savremeno pravoslavlje ne funkcioniše kao jedinstvena hijerarhija, već kao konfederacija centara moći.

Carigrad koristi svoju istorijsku i kanonsku ulogu da ostane arbitar, dok Moskva koristi svoju veličinu i političku podršku države da gradi sopstveni blok.

Između njih se danas nalazi čitav pravoslavni svet, podeljen između dva paralelna sistema priznanja i dve vizije toga ko ima pravo da crta crkvenu mapu.