Ključ nije samo u kvalitetu projektila, već u njihovom broju i sposobnosti protivnika da ih presretne ili ometa.

Američki vojni analitičar i bivši obaveštajac Skot Riter ukazuje da ti sistemi nisu novi na ukrajinskom ratištu. ATACMS se koristi već duže vreme, dok su Storm Shadow i francuski SCALP prisutni još duže, što je Rusiji dalo vreme da razvija profile elektronskog ratovanja i protivvazdušne odbrane prilagođene tim pretnjama.

Poseban problem predstavlja navigacija. Ruski sistemi elektronskog ratovanja mogu da ometaju GPS signal koji pojedini zapadni projektili koriste za navođenje, a slični problemi prethodno su se pojavljivali i kod drugih sistema koje su SAD isporučile Ukrajini.

Rusija je decenijama veliki deo resursa usmeravala upravo u protivvazdušnu odbranu i elektronsko ratovanje. Takav razvoj vuče korene iz sovjetskog perioda, kada je odgovor na veliku zapadnu prednost u avijaciji i sposobnosti udara sa velike udaljenosti tražen u izgradnji snažne odbrane. Druga strana problema još je jednostavnija – broj projektila.

Riter navodi podatak Fajnenšel tajmsa da je Kijevu predato svega oko 50 ATACMS raketa, mada nije jasno da li se ta cifra odnosila na poslednju isporuku ili ukupan broj. Ako je šest potrošeno u jednom napadu na Brjansku oblast, razmere raspoloživog arsenala postaju posebno važne.

Ruska strana je tvrdila da je u tom napadu oborila sve projektile ili sve osim jednog, pri čemu poslednji nije pogodio skladište municije koje je bilo cilj. Ukoliko su takve procene približno tačne, veliki broj veoma skupih i ograničeno dostupnih raketa morao bi da bude potrošen za relativno mali broj uspešnih pogodaka.

Riter ukazuje i na ograničene zalihe Storm Shadows. To znači da Ukrajina ne raspolaže količinama koje bi omogućile neprekidnu kampanju udara takvog intenziteta da bi mogla sistematski da uništava veliki broj ruskih strateških ciljeva.

U razgovoru se pravi i poređenje sa približno 4.000 raketa koje Rusija, prema iznetoj proceni, godišnje lansira na ciljeve u Ukrajini. Ukrajina je teritorijalno manja, ima manje stanovnika i manji broj vojnih, industrijskih i strateških objekata, a njena PVO i elektronsko ratovanje ocenjeni su kao slabiji od ruskih.

Uprkos tolikom obimu ruskih udara, ukrajinska država i vojska nastavljaju da funkcionišu. Na pojedinim delovima fronta ukrajinske snage imaju ozbiljne probleme, ali rat nije završen samo zahvaljujući raketnim udarima.

To pokazuje koliko bi teško nekoliko desetina ili čak nekoliko stotina zapadnih projektila moglo samo po sebi da slomi državu veličine Rusije.

Pentagon je, prema izlaganju, upravo zbog toga bio rezervisan prema predaji većeg broja ovih sistema. Procena američkih vojnih struktura bila je da količina koja može biti stavljena na raspolaganje Ukrajini neće proizvesti odlučujući efekat na bojnom polju.

Najveća promena zato nije u samoj raketi, već u mestu na koje je dozvoljeno da bude usmerena. Projektil koji vojno ne može da preokrene rat ipak može politički da izazove odgovor koji menja karakter sukoba.

Paradoks ATACMS-a i Storm Shadows upravo je u tome: njihov strateški značaj možda nije u onome što mogu da unište, već u onome što njihov udar može da pokrene.