Za vaskršnji broj „Alo!“ novina, Sanja otvara vrata svoje intime i priča o tome kako je uz majku postala stamena žena, zašto je mir u kući važniji od bilo kakvog uspeha i kako danas, sa osmehom, gleda na praznike koje provodi u svom najužem krugu.

Sanja se sa nostalgijom priseća perioda kada je sve bilo jednostavnije, a najveća briga bila je čije je jaje najjače u dvorištu između zgrada.

- Imala sam prelepo detinjstvo. Živeli smo u centru grada, u jednoj od onih ulica gde se svi poznaju. To dvorište između zgrada i dečija graja su mi prva asocijacija na praznike. Vaskrs smo svi zajedno slavili, svako donese svoje jaje, takmičimo se, a bude i suza kad neko izgubi. Pravo da vam kažem, nisam imala taj takmičarski duh. Ako moje jaje pukne, nema veze, odmah bih ga pojela i nastavila dalje - govori Sanja za Alo.

Odnos sa majkom oblikovao je Sanju u ženu koja danas čvrsto stoji na zemlji, a praznici su samo potvrda njihove neraskidive veze.

- Mama i ja smo bile porodica. To je naša intima, ti trenuci u kojima se nas dve šalimo, volimo i jednostavno uživamo jedna u drugoj. Nama je, uz tu ljubav, svaki dan bio kao praznik. I danas živimo zajedno; kupila sam stan u kojem smo nas dve i to je moj mir. Ona je moj najveći kritičar, ali i najveća podrška. Sećam se da se ozbiljno naljutila na mene kad sam jednom pokušala da budem kreativna sa nekim metalik bojama za jaja, pa sam uflekala novi tepih. Rekla mi je samo: 'Ništa ne diraj, pusti mene!'

Iskreno i bez patetike, Sanja objašnjava kako je odsustvo oca tokom odrastanja uticalo na njene izbore u ljubavi i način na koji se daje u odnosima.

- Ne bih rekla da imam te klasične daddy issues. Kod mene se to manifestovalo kroz potrebu da ja svima budem mama. Gledala sam svoju majku koja je bila stamena, jaka žena, i to sam preslikala na svoje veze. Uvek sam bila ta koja kaže: 'Pusti, ja ću', 'Ja ću dati više ljubavi', 'Evo, ja ću to da rešim'. Ali, čovek vremenom sazri i shvati da to ne vodi nikuda. Sada sam naučila da u odnosu sve mora da bude 50-50, i da ja ne moram da nosim sav teret na svojim leđima.“

Iako u detinjstvu nisu bili previše bliski zbog razlike u godinama, dolazak u Beograd zbližio je Sanju i njenog brata Miloša na poseban način.

- Miloš je stariji, pa mu kao klinka uopšte nisam bila zanimljiva. Međutim, kad smo oboje došli u Beograd, sve se promenilo. Ovde smo imali samo jedno drugo i tada je krenula ta prava bratska, neraskidiva veza. On je neko na koga uvek mogu da se oslonim, i to je ta porodična snaga koja mi je bila presudna da ostanem svoja u ovom poslu.

Dok uživa u emotivnoj stabilnosti, Sanja ne krije da priželjkuje udaju, ali naglašava da je najvažnije biti srećan u sopstvenoj koži.

- Trudim se da privatni život čuvam koliko god mogu, ne želim da kačim svaki trenutak na društvene mreže. Već godinu dana sam u stabilnoj vezi, cvetam i stvarno je sve kako treba. Da li planiram udaju? Naravno. Ali, što bi rekla Šer: 'Mama, bogat sam čovek'. Udati se lepo zapravo znači udati se srećno, a za sada sam baš u toj fazi života gde mir nema cenu.