Jedan od najtraženijih pevača mlađe generacije, Mirza Selimović, posetio je redakciju portala  Alo! povodom velikog uspeha nove pesme ''Da neko pita''.

Pesma je izašla pre nekoliko nedelja i još uvek je u trendingu. Informacija kaže da je taj tekst stajao tri decenije u fioci. Kako ti to zvuči?
 
 
- Neverovatno, zaista. Pre svega moram da kažem da, kada jedna takva pesma uđe u trending, a nema ništa komercijalno u sebi, to znači da su se ljudi uželeli kvalitetnije muzike i tekstova koji imaju smisla. To me ohrabruje i vraća mi nadu. Drago mi je što je ta pesma toliko godina čekala baš mene. Baš sam nedavno rekao Bebi, neverovatno mi je da je pesma „doživela punoletstvo“, a da je niko do sada nije snimio. Izgleda da mi je bila suđena.
 
 
Beba Balašević, ćerka Đorđa Balaševića, napisala je tu pesmu sa samo 16 godina. Kako si reagovao kada si to saznao?
 
- Bilo mi je neverovatno. Prvo, to je jedan jako zreo tekst za nekoga ko je tada bio tako mlad. Beba mi je ispričala da je pesma nastala iz njene tinejdžerske ljubavi prema jednom momku. Pominju se konkretna mesta, poput tog bistroa gde je izlazila, i to pesmi daje posebnu težinu. Najlepše su mi pesme koje imaju „slike“, one koje možeš da vizuelizuješ dok ih slušaš. Ovo je definitivno jedna od najlepših pesama koje sam snimio u karijeri. Hvala ti, Bebo, zaista.
 
Postoji li neka pesma koju si odbio, a ona je kasnije postala veliki hit?
 
- Ima par pesama koje su bile kod mene na slušanju, ali se nešto prosto nije desilo. Jedna od njih je „Grade moj“ Peđe Jovanovića. To je fenomenalna pesma, ali Peđa je moj brat i svaki njegov uspeh doživljavam kao svoj. Dao bih mu bilo koju svoju pesmu, toliko ga volim i privatno se družimo. Slično je bilo i sa Dženanom Lončarevićem i pesmom „Ne vraća se ljubav nikad“. Čuo sam tu pesmu možda i pre njega, ali mi je toliko drago što je otišla baš njemu. Dženana poznajem još od 2011. godine, mnogo pre mog učešća u „Grandu“, i uvek smo imali uzajamnu podršku. Evo i jedna ekskluziva – pripremamo duet koji bi trebalo da izađe sredinom godine. Ne žalim ni za jednom pesmom, jer verujem da se desi ono što je suđeno.
 


Kada se nakon napornog dana vratiš kući i uzmeš daljinski u ruke, na koju stranu „beži“ kanal? Da li pratiš muzička takmičenja poput „Zvezda Granda“ ili „Pinkovih zvezda“? 
 
- Iskreno, televiziju gotovo i ne gledam. Društvene mreže su preuzele primat i sve što je u fokusu ili „hajpu“ ionako vidiš tamo. TV upalim samo zbog sporta ili nečega što me baš zanima. Nemam ni vremena, ranije sam možda više pratio, ali sada sam svesno odlučio da izbacim stvari koje me nerviraju ili mi stvaraju „kiselinu“ u želucu. Daljinski je u našim rukama i čovek je mnogo srećniji kada osvesti da sam bira šta će ga okruživati. Da me niko ne shvati pogrešno, ali u moje vreme, kada sam se takmičio 2013. godine, fokus nije bio toliko na žiriju. Danas me pitaš kakav je žiri, a ne kakav je neki takmičar. To pokazuje koliko se psihologija formata promenila. Imam utisak da se sada pravi neka vrsta rijalitija zbog gledanosti, što razumem sa produkcijske strane, ali takmičari često padaju u drugi plan. Sećam se kako je bilo stati i pevati ispred Šabana Šaulića, Ace Lukasa, Snežane Đurišić ili Bosanca... To je nosilo ogromnu težinu. Danas je to više šou u kojem su komentari žirija često bitniji od samog pevanja - izjavio je Mirza za Alo.