Kada je završena osamdesetih godina, bila je najveća hidroelektrana na planeti. Tek mnogo kasnije kineska brana „Tri klisure“ preuzela je primat, ali Itaipu je ostala simbol jedne epohe, vremena kada su države verovale da je moguće ukrotiti prirodu, preusmeriti čitavu reku i od nje napraviti beskrajan izvor energije. Priča o Itaipuu počinje šezdesetih godina prošlog veka, kada su Brazil i Paragvaj shvatili da ogromna snaga Parane praktično protiče uzalud. Reka, jedna od najvećih na svetu, nosila je toliku količinu vode da su stručnjaci procenili da bi njena energija mogla da napaja čitave gradove, fabrike i industrijske zone.

Ali između ideje i stvarnosti stajao je gotovo nemoguć zadatak: trebalo je izgraditi branu na divljoj reci širokoj stotine metara, u džungli, daleko od velikih gradova i postojećih puteva. Još komplikovanije, projekat su morale zajednički da vode dve države sa različitim interesima, različitim političkim sistemima i dubokim međusobnim nepoverenjem. Posle dugih pregovora, 1973. godine potpisan je sporazum između Brazila i Paragvaja. Dogovoreno je da svaka zemlja finansira polovinu projekta i da svaka dobije polovinu proizvedene električne energije. 

Pravi građevinski podvig počeo je dve godine kasnije. Da bi uopšte mogli da podignu branu, inženjeri su morali najpre da urade nešto što zvuči neverovatno - da privremeno pomere tok reke Parane. Iskopan je ogroman kanal dug više od dva kilometra i dubok skoro sto metara. U njega je preusmerena reka, dok je staro korito ostalo suvo. Samo za taj posao pomereno je oko pedeset miliona tona zemlje i kamena. Fotografije s gradilišta ličile su na prizore s druge planete: beskrajni bageri, kamioni veliki kao kuće, radnici sitni poput mrava između zidova od stena.

Tek kada je reka skrenuta, počelo je podizanje glavne brane. U konstrukciju je ugrađeno toliko betona da bi se od njega moglo izgraditi više od dvesta fudbalskih stadiona veličine Marakane. Da je sav čelik iskorišćen za gradnju mostova, mogao bi da se podigne više od trista Ajfelovih kula. Na vrhuncu radova na gradilištu je istovremeno radilo preko 40.000 ljudi. Za njih su podignuta privremena naselja, putevi, bolnice i škole. Čitav region pretvoren je u ogromnu industrijsku zonu koja je danonoćno živela samo za jedan cilj, da se dovrši najveća brana svog vremena.

Prva turbina proradila je 1984. godine. Danas Itaipu ima dvadeset turbina, od kojih svaka teži više hiljada tona. Kada sve rade punim kapacitetom, elektrana proizvodi 14.000 megavata struje. Za Paragvaj je Itaipu praktično srce čitave države jer elektrana proizvodi mnogo više energije nego što toj zemlji treba, pa višak prodaje Brazilu. U pojedinim godinama više od 80 odsto ukupne potrošnje električne energije Paragvaja dolazi upravo iz Itaipua. Da bi nastalo ogromno akumulaciono jezero, potopljene su čitave doline, sela i šume. Više desetina hiljada ljudi moralo je da napusti svoje domove. Pod vodom su nestali i čuveni vodopadi Gvajra, koje su mnogi smatrali jednako impresivnim kao Nijagarine vodopade. Nekada su kroz uski kanjon prolazile nezamislive količine vode, stvarajući zaglušujuću buku i oblak pare vidljiv kilometrima daleko. Danas je to mesto zauvek sakriveno ispod površine veštačkog jezera.

Ekolozi su godinama upozoravali da je izgradnja brane uništila staništa brojnih biljnih i životinjskih vrsta i promenila čitav ekosistem reke. Pristalice projekta odgovarale su da je Itaipu omogućila razvoj dve zemlje i obezbedila čistu energiju bez sagorevanja uglja i nafte.