Sastavljen od stotina betonskih modula naslaganih jedan preko drugog u naizgled nasumičnom rasporedu, Habitat 67 više podseća na džinovsku slagalicu nego na klasičnu stambenu zgradu. Međutim, iza njegovog neobičnog izgleda krije se jedna od najambicioznijih ideja u istoriji građevinarstva – pokušaj da se spoje prednosti porodične kuće i gustina urbanog stanovanja.

Habitat 67 izgrađen je povodom svetske izložbe Expo 67 u Montrealu, održane u godini kada je Kanada obeležavala stotu godišnjicu postojanja svoje konfederacije. Projekat je osmislio tada mladi izraelsko-kanadski arhitekta Moše Safdi, kojem je to ujedno bio i diplomski rad na Univerzitetu Mekgil. Njegova ideja bila je revolucionarna: umesto beskrajnih nizova identičnih stanova u visokim zgradama, zamislio je sistem prefabrikovanih stambenih modula koji bi se mogli kombinovati gotovo kao građevinske kocke, stvarajući raznovrsne stanove, privatne terase i obilje prirodnog svetla.

Kompleks se sastoji od 354 prefabrikovana armiranobetonska modula, od kojih je formirano 158 stanova različitih veličina. Svaki modul ima približno iste spoljne dimenzije i težinu od nekoliko desetina tona, a kombinovanjem dva, tri ili više elemenata nastali su stanovi površine od oko 60 do više od 450 kvadratnih metara. Nijedan stan nije potpuno isti, što Habitat 67 čini jedinstvenim među velikim stambenim kompleksima.

Najveća inovacija nije bila u arhitektonskom obliku, već u načinu gradnje. Safdi je smatrao da bi industrijska proizvodnja mogla potpuno promeniti stanogradnju. Umesto da se svaki sprat gradi pojedinačno na gradilištu, svi moduli izrađivani su unapred u fabrici, u strogo kontrolisanim uslovima. U svaki betonski element već tokom proizvodnje ugrađivane su električne instalacije, vodovodne cevi, ventilacioni kanali, pa čak i deo unutrašnje opreme. Kada bi modul bio završen, transportovan je na gradilište i podizan ogromnim kranovima na unapred određeno mesto.

Takav pristup predstavljao je pravu revoluciju za šezdesete godine prošlog veka. Prefabrikacija je već postojala, ali uglavnom za jednostavne stambene blokove.

Iako na prvi pogled deluje haotično, raspored modula pažljivo je proračunat. Svaki betonski blok oslanja se na nekoliko drugih, dok armiranobetonsko jezgro i sistem prednapregnutih spojeva ravnomerno prenose opterećenja ka temeljima. Statičari su morali da analiziraju veliki broj različitih kombinacija opterećenja, jer nijedan deo objekta nije potpuno identičan drugom. Posebna pažnja posvećena je spojevima između modula, koji su morali da obezbede i nosivost i dugotrajnu otpornost na vlagu, temperaturne promene i smrzavanje, karakteristično za kanadsku klimu.

Jedna od najvećih prednosti ovakvog koncepta jeste činjenica da gotovo svaki stan ima sopstvenu prostranu krovnu terasu. Terasa jednog stana ujedno predstavlja krov stana koji se nalazi ispod njega, čime je ostvarena ideja da svaki stanar dobije osećaj života u porodičnoj kući sa dvorištem, iako živi u višespratnici. Uz to, zbog pomerenog rasporeda modula, gotovo svi stanovi imaju prozore na više strana sveta, što obezbeđuje obilje prirodnog svetla i kvalitetnu prirodnu ventilaciju.

Izgradnja Habitata 67 bila je izuzetno složen logistički poduhvat. Svaki modul morao je biti proizveden sa velikom preciznošću kako bi se prilikom montaže savršeno uklopio sa susednim elementima. Kranovi su podizali betonske blokove teške i do 90 tona, dok su geodetski timovi neprekidno kontrolisali njihov položaj. Čak i najmanje odstupanje moglo je izazvati probleme prilikom postavljanja narednih modula, pa je preciznost bila jedan od ključnih uslova uspešne gradnje.

Habitat 67 zato nije samo neobična zgrada sastavljena od betonskih kocki. On predstavlja prekretnicu u razmišljanju o tome kako bi gradovi budućnosti mogli da izgledaju. Pokazao je da građevinarstvo može istovremeno biti racionalno, industrijski efikasno i arhitektonski smelo. Zbog toga ovaj kompleks i danas ostaje jedan od najvažnijih simbola modularne gradnje i jedan od retkih projekata koji je uspeo da promeni način na koji svet razmišlja o stanovanju.