Ajkule bi uskoro mogle da dobiju potpuno novu ulogu – da pomognu naučnicima u predviđanju jačine uragana.
Ajkule imaju senzore na perajima
Istraživači sa Univerziteta u Delaveru proučavaju mogućnost da ajkule postanu svojevrsni „mobilni posmatrači“ okeana u gotovo realnom vremenu. Na njihove peraja postavljaju male elektronske senzore koji prikupljaju podatke o temperaturi mora, dubini i salinitetu.
Ovi podaci mogli bi da pomognu naučnicima da preciznije procene koliko će snažan biti uragan kada stigne do kopna.
Senzori, poznati kao CTD tagovi, mere električnu provodljivost vode, koja je usko povezana sa salinitetom, kao i temperaturu i dubinu. Dok ajkula pliva i zaranja, uređaj prikuplja podatke o uslovima u okeanu.
Istraživanje u severnom Atlantiku
Do sada se označavanje ajkula uglavnom koristilo za praćenje njihovog kretanja i staništa. Međutim, naučnici sada biraju vrste koje mogu da prikupe podatke od značaja za istraživanje uragana, a prednost imaju one koje dovoljno često izranjaju na površinu kako bi njihovi uređaji mogli da pošalju podatke satelitima.
Među vrstama koje su izdvojene kao pogodne za istraživanje u severnom Atlantiku nalaze se kratkoperajna mako ajkula, plava ajkula, glatka čekićara i mlade velike bele ajkule.
Naučnike posebno zanima količina toplote u gornjem sloju okeana, poznatom kao mešoviti sloj.
„To je deo vodenog stuba koji zaista pokreće jačinu uragana – što je mešoviti sloj topliji, to je uragan snažniji“, objasnio je Karlajl.
Proces označavanja ajkula počinje početkom maja, kada se migratorne vrste približavaju obali nakon zimovanja u udaljenijim delovima Atlantika. Istraživači tada odlaze istraživačkim brodom oko 50 do 65 kilometara od obale, postavljaju mamce i čekaju. Ponekad prođu dva do tri sata pre nego što ajkula zagrize.
Kada je uhvate, senzor se pričvršćuje za njeno leđno peraje.
„Svaki put kada ajkula zapliva pri površini, uređaj može da komunicira i prenese podatke mreži satelitskih prijemnika u orbiti“, rekao je Karlajl.
Sam postupak označavanja istraživači porede sa radom „pit ekipe“ tokom automobilske trke. Obično traje manje od pet minuta.
Istraživanje se sprovodi uz nadzor institucija zaduženih za dobrobit životinja, kako bi se uticaj na ajkule sveo na minimum. Senzori se pričvršćuju materijalima koji vremenom korodiraju, pa uređaji sami otpadaju.
Pre nego što budu puštene nazad u more, ajkule prolaze zdravstveni pregled. Naučnici ističu da je to važno jer bi životinja koja je pod stresom ili povređena mogla da promeni svoje prirodno ponašanje, što bi uticalo na kvalitet prikupljenih podataka.
„U stvarnosti, to su neverovatne životinje savršeno prilagođene životu u okeanu i od njih možemo mnogo da naučimo. Ako pokažemo da ajkule mogu da pomognu ljudima, onda svi dobijaju“, zaključio je Karlajl, prenosi Reuters.
Komentari (0)