Da je srpski jezik bogat turcizmima, odnosno rečima preuzetim iz turskog jezika, nije nikakva novost. Njihov veliki broj posledica je višekovnog kontakta naroda Balkana sa Osmanskim carstvom, a tragovi tog uticaja i danas su vidljivi u svakodnevnom govoru.

Ipak, manje je poznato da je uticaj bio dvosmeran. I Turci su tokom istorije preuzimali reči iz slovenskih jezika, među kojima se nalaze i neke reči koje i danas možemo prepoznati u turskom.

Hiljade turskih reči u srpskom jeziku

Prema pojedinim istraživanjima, turski jezik ostavio je snažan trag u srpskom, sa više hiljada pozajmljenih reči. Mnoge od njih su vremenom zastarele ili potpuno nestale iz svakodnevne upotrebe, ali veliki broj turcizama i danas koristimo.

Među njima su reči poput: burek, budala, bašta, ćup, džep, džem, džin, majmun, pamuk, papuče, pare, pita, rakija, sanduk, torba, top i zanat.

Ovo su samo neki od primera reči koje su se toliko odomaćile u srpskom jeziku da ih često više i ne doživljavamo kao pozajmljenice.

I turski je preuzeo slovenske reči

Uticaj, međutim, nije išao samo u jednom smeru. Viševekovni kontakti i mešanje stanovništva doveli su do toga da su i Turci preuzeli određeni broj slovenskih reči.

Prema nekim procenama, u turskom jeziku postoji oko hiljadu reči slovenskog porekla, iako se mnoge od njih danas veoma retko koriste ili su potpuno izašle iz upotrebe.

Zanimljivo je da se među njima nalaze reči povezane sa administracijom, pravom i rudarstvom, dok su u svakodnevnom govoru ostale neke poput kralj/kraljica, četa, višnja i kosa, u značenju alata.

Kako je „plug“ postao „pulluk“?

Jedan od zanimljivih primera jeste turska reč pulluk, koja označava plug.

Poreklo ove reči često se povezuje sa staroslovenskim oblikom plugъ. Plug je bio važno poljoprivredno oruđe među starim Slovenima, koji su se tradicionalno bavili zemljoradnjom i stočarstvom.

Zbog toga je i ova reč zanimljiv primer jezičkog kontakta između slovenskih jezika i turskog.

Jedna reč posebno privlači pažnju

Ipak, među svim slovenskim rečima u turskom jeziku posebno se izdvaja jedna koja je zanimljiva Srbima – Božić.

U turskom se ova reč izgovara približno kao „Bodžuk“ i koristi se za označavanje Božića koji se prema julijanskom kalendaru slavi 7. januara. U turskom jeziku postoji i naziv Noel, koji se odnosi na Božić koji se slavi 25. decembra, prema gregorijanskom kalendaru.

Božić danas u Turskoj obeležavaju hrišćanske zajednice različitih veroispovesti. Iako 25. decembar i 7. januar nisu državni praznici, božićne liturgije i porodične proslave održavaju se u hrišćanskim zajednicama širom zemlje.

Posebno je značajan Istanbul, u kojem žive različite hrišćanske zajednice i gde se nalazi sedište Vaseljenske patrijaršije, na čijem je čelu vaseljenski patrijarh Vartolomej.

Srpski se učio i na osmanskom dvoru

Da je srpski jezik imao značajnu ulogu u kontaktima sa Osmanskim carstvom svedoče i istorijski izvori.

Prema turskim izvorima, srpski se na osmanskom dvoru učio tokom 15. i 16. veka. Posebno je zanimljiv podatak o četvorojezičnom udžbeniku koji se čuva u biblioteci džamije Sulejmanije.

U njemu su zastupljeni arapski, persijski, grčki i srpski jezik, a knjiga je bila namenjena prinčevima i onima koji su se pripremali za državne funkcije.

Sve to pokazuje da istorija jezika nije priča o jednostranom uticaju. Dok je srpski tokom vekova preuzeo veliki broj turcizama, trag slovenskih jezika ostao je i u turskom – a među tim rečima posebno mesto zauzima Božić.