Ako se dobro sjećamo političke atmosfere nakon izbora 30. avgusta 2020. godine, teško je zaboraviti koliko se iz redova tadašnjeg Demokratskog fronta, a posebno Nove srpske demokratije, govorilo o očuvanju izborne volje i opasnosti da se ona iznevjeri.
Posebno su bile sporne izjave tadašnjeg mandatara Zdravka Krivokapića o odnosu nove vlasti prema Srbiji. Iako je govorio da Crna Gora mora imati najbolje moguće odnose sa Srbijom, vrlo rano je počeo da insistira na tome da Beograd nije njegov mentor i da odluke o Crnoj Gori treba donositi u Crnoj Gori.
Godinu i nešto kasnije, u intervjuu za „Vijesti“, otišao je korak dalje:
„Moja Crna Gora mi je važnija, taj kamen cucki mi je miliji od ne znam koliko rala zemlje u Šumadiji.“
Upravo zbog takvih izjava, ali i političkog kursa koji je uslijedio, Krivokapić je od dijela ljudi koji su 30. avgusta glasali za promjene doživljavan kao čovjek koji se udaljio od politike koju su očekivali.
Danas, međutim, Andrija Mandić, koji je godinama bio jedan od najglasnijih kritičara takvog pristupa, sa pozicije vlasti izgovara rečenice koje sve više podsjećaju na tadašnji narativ Krivokapića.
Na Fundini je poručio:
„Odluke o Crnoj Gori donosiće se ovdje, kao što su se uvijek donosile.“
Dodao je i:
„Niko nema pravo da ovdašnjim Srbima mjeri srpstvo, da ga ovjerava ili poništava, da nam propisuje koliko moramo voljeti svoju zemlju i svoj narod, s kim smijemo razgovarati i kakav put moramo birati. Mi smo slobodan narod i slobodni građani Crne Gore.“
Naravno da Crna Gora treba sama da donosi svoje odluke i da Srbija ne treba da joj uređuje unutrašnju politiku. Ali ovdje se otvara drugo pitanje: šta su Srbi u Crnoj Gori dobili od vlasti političara koje su godinama birali upravo zato što su obećavali da će se boriti za njihova prava?
Gdje je srpski jezik? Gdje je ravnopravnost ćirilice? Gdje su konkretni rezultati kada je riječ o nacionalnom, kulturnom i identitetskom položaju Srba u Crnoj Gori?
Ako se srpstvo politički ističe dok se osvajaju glasovi, a nakon preuzimanja vlasti postaje sve tiše kada treba konkretno riješiti pitanja jezika, pisma, crkve i položaja srpskog naroda, javnost ima pravo da se zapita:
Da li je to srpstvo bilo politički princip ili samo političko sredstvo?
Jer srpstvo koje traje samo do izborne pobjede nije politika. To je kampanja.
Zato niko Andriji Mandiću ne treba da mjeri srpstvo. Rezultate politike koju vodi mjeriće sami birači.
Ali isti aršin mora da važi za sve. Ono što je juče kod Zdravka Krivokapića proglašavano „izdajom narodne volje“, ne može danas postati „državnička odgovornost“ samo zato što su se promijenili ljudi u foteljama.
Čitav tekst o tome da li Andrija Mandić danas ide Krivokapićevim putem pročitajte klikom na link.
Izvor: Pogled.me/Miroslav Zavidović
Bonus video:
Komentari (0)