Pilot u penziji Dragan Milenković izjavio je da su on i sve njegove kolege vojni piloti 1999. godine, za vreme NATO agresije, poletali na svojim avionima suprotstavljajući se mnogo nadmoćnijem neprijatelju jer su hrabro branili Srbiju i slobodu. "Obučavani smo i hteli smo iz toga malog što imamo od tehnike da izvučemo maksimum. Zato su pojedinci platili glavom, ali mi je na ponos to što su to bile moje kolege i što sam možda i ja učinio nešto da tih 200 aviona ne istrese teret na Srbiju", kaže Milenković za Tanjug povodom 27 godina od početka NATO agresije na SR Jugoslaviju. Istakao je da je 19 najrazvijenijih zemalja 1999. godine napalo jednu malu zemlju, ali da su piloti bili svesni da, ako nešto ne učine, nema ko drugi to da učini. Na pitanje kakav je bio osećaj ići protiv mnogo nadmoćnije sile, kaže da je u njima bila želja da spreče to što je neko pokušao da nam kao zemlji nametne. "Svi smo bili svesni i svako toga mora da bude svestan i danas - sloboda je neprocenjiva", istakao je Milenković. Kaže da je uveče 24. marta 1999. godine, kada su pale prve bombe, zajedno sa Slobodanom Perićem bio u pripravnosti broj jedan za poletanje protiv NATO agresora na aerodromu Batajnica, ali da je poleteo tek posle nekoliko dana. Prvo je, kako je naveo, otišao na aerodrom Ponikve, a zadatak im je bio da neutrališu izviđački avion U2 koji je leteo uz granicu i stalno pravio problem. Prema njegovim rečima, na Ponikvama je bio samo jedan "mig 29", a po svim proračunima avion U-2 ne može da se obori bez dejstva kompletne eskadrile, jer je uglavnom štićen sa dve formacije lovaca.

 "Čovek tog trenutka shvati da je, bez obzira koliki je teret na njegova pleća pao, da može da kaže hoću ili neću, probaću ili neću. Bio sam svestan koliki je rizik, ali me je nešto u duši obavezivalo - ne mogu oni da vršljaju i da rade što god hoće iznad moje, naše Srbije", kaže Milenković. Dodao je da je njegov kolega poleteo "migom" koji je zbog nedostaka goriva bio prinuđen da sleti u Kraljevo, zbog čega je preko noći morala da bude prebačena kompletna ekipa i sredstva na kraljevački aerodrom.

 "Mehaničari su tada ustanovili da je avion neispravan, nisu mogli da ga poprave... Čekali smo rezervni deo, ali smo sutradan dobili naređenje za poletanje bez obzira na stanje aviona... Dobio sam podatak da je 200 aviona krenulo na Srbiju. Odluka je na meni. Poleteo sam svestan da nema ko drugi, da će po nama svima baciti svoj teret ako ih niko ne spreči", kaže Milenković. Naveo je da je tada poleteo prema KiM, ali da je u jednom trenutku, nakon brojnih pokušaja da uspostavi vezu i dobije instrukcije, dobio signal da je "ozračen nišanskim radarom". Kako navodi, u toj situaciji jedino je mogao da vidi četiri bela traga za koje je znao da su rakete lansirane sa daljine veće od 80 kilometara, zbog čega je uradio manevar. Dodao je da je u toku tog poletanja bila uništena stanica koja je trebalo da mu daje podatke, a kako je bila jaka sumaglica imao je samo vertikalnu vidljivost, uređaji za navigaciju nisu radili i nije znao kuda da leti. Prema njegovim rečima, tek kada je uočio Zapadnu Moravu, mogao je da pokuša da odredi kurs u nadi da će doći do Kraljeva. Na tom putu je, kako kaže, dobio novi signal "ozračen" koji je ovaj put dolazio iz donje sfere, od naših snaga, što je bio veliki problem.

 "Raketa lanisrana sa zemlje kada udari avion ima mnogo veću snagu od lansirane iz aviona kada pilot i ima šansu da se katapultira", rekao je Milenković.

Naglašava da je sa potpukovnikom Milenkom Pavlovićem, koji je poginuo 4. maja iznad Valjeva, a po kome aerodrom u Batajnici nosi ime, razgovarao o tome da su im šanse minimalne, ali da su uprkos tome poletali.

 Na pitanje šta sve osim tog leta pamti tokom 78 dana bombardovanja, kaže da se je svaki dan donosio nešto što vreme ne može da izbriše. Prema njegovim rečima, tu je sećanje i na stradale kolege - pilota potpukovnika Milenka Pavlovića, komandanta 204. Lovačko-avijacijskog puka Ratnog vazduhoplovstva Vojske Jugoslavije. Ne može, naglasio je, da zaboravi ni dan kada su njegove kolege Slobodan Perić i Zoran Radosavljević poleteli i kada su obojica oboreni. Naveo je da pamti i napetost, trenutke čekanja za poletanje, poletanja, dežurstva, pripravnost, izmeštanja, iscrpljivanje. Mogli su, kako navodi, da sede u avionu samo sat, pa su morali da se odmaraju, što je postao problem nakon što su srušeni objekti u Batajnici.

"Morali smo tada da budemo u autobusu i mi piloti i mehaničari. Taj autobus je kružio putevima, dok je to vreme trebalo da posluži da se odmorimo", rekao je Milenković.