Bio je drugi dan pravoslavnog Vaskrsa kada su, 12. aprila 1999. godine, avioni NATO alijanse raketirali putnički voz na ulazu u Grdeličku klisuru čime su počinili stravičan zločin nad nedužnim civilima.

NATO agresor je bombama 78 dana nemilosrdno zasipao našu zemlju, a granatiranje voza punog putnika jedan je od najtragičnijih događaja iz tog perioda koji će ostati u trajnom sećanju svih građana Srbije.

Najmanje 15 izgubljenih života i nekoliko desetina povređenih ljudi tragičan su bilans bezumnog čina svetskih moćnika koji u svom krvavom piru, uprkos međunarodnom pravu, nisu poštedeli ni civile, a onda su ih i dotukli tako što su ih nazvali „kolateralnom štetom“.

Međunarodni putnički voz 393, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Niš – Skoplje, stigao je u leskovačku železničku stanicu pun putnika. Naši brojni sagovornici su svih ovih godina svedočili da u njemu nije bilo vojske. Vagoni voza bili su ispunjeni civilima koji su i tokom tog zlog vremena pokušavali da žive normalnim životom. Uprkos strahu i strepnji, nije bilo ni pomisli da će voz biti nečija meta.

Kada je, tokom svog poslednjeg putovanja, stigao pred Grdeličku klisuru, u trenutku dok je prelazio Bistrički most na Južnoj Moravi, bombardovan je sa dva projektila. Prva raketa je lokomotivu i prvi vagon, koji su tek prešli most, odbacila daleko od mesta stradanja. Pogodila je početak drugog vagona, dok je drugi projektil spržio treći i zalepio za šine četvrti vagon, a još dve rakete su pale na obližnji drumski most na nekadašnjem auto-putu.

Godinama smo beležili svedočenja očevidaca. Oni su nam pričali o delovima tela kojih je bilo na sve strane. Nosila ih je i reka, a neke su skidali sa grana drveća. Gelera i krvi bilo je svuda. Čuo se lelek preživelih putnika, dok se u okolini, prekrivenom krvlju, dugo osećao miris spržene kože.

Među žrtvama je bio i šestogodišnji Branimir Stanijanović iz Aleksinca, koji je u vozu užasa stradao sa ocem Vidosavom i majkom Divnom. Prva NATO raketa prekinula je i snove dvadesetpetogodišnjih supružnika Ane i Ivana Markovića. Oboje su, kao najbolji postdiplomci Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu, radili kao istraživači u leskovačkoj fabrici lekova „Zdravlje“. 

Kao i svih godina do sada na mestu tragedije i bolnog sećanja biće održano komemorativno okupljanje, a kraj spomenika sa porukom: „Ne treba se bojati ljudi već neljudskog u njima“ biće zapaljene sveće i položeni venci i cveće. Putnički voz će zastati na odavno obnovljenom Bistričkom mostu i svojom sirenom ponovo preplaviti dolinu reke sećanjima na zločin koji će obeležavati i generacije koje tek dolaze.

LAŽ POSLE ZLOČINA

Posle tvrdnji da je pilot shvatio da voz stiže na most tek kada je bilo kasno da zaustavi rakete ustanovljeno je da je snimak koji je emitovan, kao dokaz za ove navode, bio ubrzan skoro pet puta čime je lažirana i brzina voza. Od jačine eksplozije iz ležišta su izbacivana vrata i prozori okolnih kuća, a meštani su videli gust dim i preživele putnike koji su se izvlačili kroz prozore voza i, strahujući od novog napada, bežali ka polju.