Rođena u uglednoj nemačkoj aristokratskoj porodici, potomak generala Aleksandera Lera, svoj životni put pronašla je daleko od domovine – kao smerna monahinja Jovana u manastiru Soko Grad kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj.

– Gotovo trideset godina živim u Srbiji, u svojoj duhovnoj otadžbini, u srpskom manastiru Soko – govori mati Jovana. – Iako svi znaju ko sam i čije sam poreklo, niko me nikada nije ni popreko pogledao. Naprotiv.

Kako ističe, za sve ove godine nikada nije doživela neprijatnost, niti ružnu reč, iako je njen deda bio među onima koji su bombardovali Srbiju.

– Često imam utisak da ljudi prema meni osećaju posebnu toplinu i srdačnost, kao da mi tiho poručuju: znamo da nisi kriva. Slobodno budi ovde. Osećaj se kao kod kuće – rekla je mati Jovana u razgovoru za „Večernje novosti“.

Za sebe kaže da ima dve otadžbine – jednu telesnu i jednu duhovnu.

– Nemačka je moja fizička domovina, a Srbija moja duhovna. Kao što je rečeno: duša je važnija od tela, tako je i mom srcu Srbija bliža od mesta u kome sam rođena – objašnjava monahinja.

Godinama su je, priznaje, mučila podeljena osećanja prema sopstvenom poreklu, sve dok nije čula reči patrijarha Pavla koje su joj, kako kaže, promenile život. U besedi u manastiru Svetog Nikole na Sokolu patrijarh je rekao da čovek ne bira gde će se roditi, niti kom će narodu pripadati, ali bira kakav će biti – čovek ili nečovek.

– Tada sam shvatila da se kroz život ide putevima Božjeg promisla. Čovek se rodi na jednom mestu, a čitavog života traga za onim gde će se istinski smiriti – priča mati Jovana.

Rođena je u staroj nemačkoj aristokratskoj porodici Ler, protestantske veroispovesti. Njena prva duhovna pouka dolazila je od sveštenika koji je bio učenik čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa, poznatog po besedi o Srbima izgovorenoj neposredno nakon Drugog svetskog rata.

– Govorio nam je o narodu koji je izvojevao najveću pobedu – pobedu duše i srca. Kada su oslobođeni srpski logoraši izašli iz logora, niko nije video osvetu. Umesto mržnje – bilo je praštanje, dodir, bratska reč – svedoči monahinja.

Tek tada, kaže, postalo joj je jasno zašto je Gete učio srpski jezik, zašto je pomagao Vuka Karadžića i zašto je Bizmark na samrti izgovorio reč „Srbija“.

Upravo te priče probudile su u njoj želju da upozna srpski narod i njegov duh. Prvi susret sa pravoslavljem doživela je u manastiru Himelstir kod Hildeshajma, na liturgiji koju je služio vladika Lavrentije.

– To je bio moj duhovni početak. Tada sam pronašla sebe – i svoj novi dom – priseća se mati Jovana.

Kao tri najsrećnija dana u životu izdvaja trenutak kada je primila pravoslavlje, kada je zamonašena i dobila ime Jovana, i kada je dobila srpsko državljanstvo.

– Srpska lična karta u mojim rukama bila mi je vrednija od diplome Oksforda ili Sorbone – kaže ona, podsećajući na paradoks vremena u kojem su mnogi tada želeli nemački pasoš.

Pravoslavlje ju je, ističe, privuklo lepotom liturgije, dubinom monaškog podviga, ali i dušom srpskog naroda, svetosavskim duhom i običajima, naročito krsnom slavom, koju i sama slavi – Svetu tri jerarha.

Njena životna priča podstakla ju je da se bavi odnosima Srba i Nemaca kroz istoriju, ne zaboravljajući ni svetle ni tamne strane.

– Stidim se zločina koje su nemački vojnici činili po Srbiji. Za njih se kajem i molim – kaže mati Jovana.

Veruje da ju je Bog doveo u zemlju u kojoj su njeni preci ostavili krvav trag, kako bi njen život bio mali plamen pokajanja.

– Ja sam taj slabi plamičak koji gori pred ikonom Srbije, moleći se za oproštaj nemačkom narodu i za blagoslov srpskom narodu u kome sam se duhovno rodila – zaključila je mati Jovana.

Na kraju, podseća i na misao vladike Nikolaja o odnosu Nemaca prema Srbima:

– Nemci Srbe poštuju, ali ih ne vole. Dive im se, ali ljubav rezervišu za one koje preziru. Takav je duh tog naroda – kaže ona.