On je istakao da za vernike to nije običan predmet, već svetinja, i ocenio da su mir, vera i dostojanstvo ljudi okupljenih ispred Hrama ostavili snažan utisak.

„Ja nisam čovek koji je duboko religiozan. Svakako verujem u Boga, ali nisam neko ko redovno ide na liturgije.

Moj stariji sin Danilo je mnogo veći vernik nego ja. Milica nije. Za Vuka ćemo videti.

Da li verujem u Boga? Verujem. Ali mi ne smeta kada je neko ateista ili agnostik. To su građani naše zemlje i svako ima pravo na svoje uverenje.

Ali nemojte da vređate nas koji smo sačekali tu svetinju. To za nas nije predmet. To je za nas svetinja.

Ako je nešto povezano sa Presvetom Bogorodicom i sa nečim svetim u našoj pravoslavnoj veri, onda je to svetinja i mi je poštujemo.

Poštujemo i tuđe svetinje. Ja sam se čak posvađao sa nekim svojim ljudima u Prijepolju kada su hteli da osporavaju nekome pravo da radi zato što nosi hidžab.

Rekao sam im da to ne smeju da rade. Da li neko nosi hidžab ili nešto drugo, to je njegova vera i njegovo pravo.

Ponosan sam na to kako su i Beograd i Srbija, ali i ceo region reagovali. Dolaze ljudi iz Republike Srpske, sa Kosova i Metohije, iz centralne Srbije, Vojvodine, odakle god hoćete.

Ali ima nešto fascinantnije od samog broja ljudi. To su mir, nada, vera i ljubav.

Tu ima ljudi različitih političkih uverenja. Znam da to nekima smeta, ali dobro je da je tako.

To je pristojna Srbija. To su ljudi koji su spremni da satima čekaju, mnogi bez vode, po sedam, osam, deset ili jedanaest sati, samo da bi mogli da dodirnu i celivaju svetinju.“