Popović je, govoreći o prošlosti Srbije, kao jednu od najvećih prepreka označio ni manje ni više nego „ideologiju srpskog nacionalizma“, da bi potom napravio politički most između devedesetih godina i današnje Srbije i u istu konstrukciju smestio Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.

Drugim rečima, priča koja se javnosti prodaje kao borba za institucije i promenu vlasti kod Popovića je vrlo brzo stigla do mnogo dubljeg ideološkog obračuna.

Ponovo im je problem sve što nosi predznak „srpsko“

1

Posebno je indikativno što Popović nije govorio samo o odgovornosti pojedinaca za konkretne zločine, što bi bilo legitimno i potrebno pitanje svakog društva, već je kao protivnika izdvojio čitavu ideologiju koju naziva „srpskim nacionalizmom“.

Takva generalizacija ostavlja mnogo prostora za pitanje gde, prema Popoviću, prestaje legitimno suočavanje sa pojedinačnom odgovornošću, a počinje obračun sa nacionalnim interesima i identitetom jednog naroda.

Još je zanimljivije što je sve to povezao sa aktuelnim predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, pokušavajući da političku borbu protiv sadašnje vlasti uklopi u priču o ratovima i zločinima od pre više od tri decenije.

Od „studentskih zahteva“ stigli do demontiranja sistema

Popović pritom nije ni skrivao da, po njegovom viđenju, obračun sa politikom koju osuđuje treba da dovede do „demontiranja autoritarnog sistema“.

I upravo tu nastaje problem za blokadersku priču koja se mesecima predstavlja kao spontana pobuna zbog konkretnih društvenih pitanja.

Jer kada njihovi javni podržavaoci pred kamerama počnu da govore o srpskom nacionalizmu kao protivniku, Vučića smeštaju u kontinuitet politike devedesetih i otvoreno govore o demontiranju političkog sistema, teško je očekivati da građani takve poruke posmatraju samo kao borbu za institucije.

Popović ima puno pravo na svoje političke stavove, ali isto tako javnost ima pravo da čuje šta se krije iza velikih parola o promenama i da sama proceni da li želi Srbiju kakvu joj nude ljudi koji njenu nacionalnu politiku vide kao jednu od centralnih prepreka.

Umesto programa za bolji život, ekonomiju, plate, investicije ili konkretna rešenja za probleme građana, ponovo smo dobili ideološko prekopavanje devedesetih i pokušaj da se današnja Srbija objasni istim političkim šablonima.

Ako je to vizija koju deo blokaderskih pristalica nudi građanima, onda bi bilo poštenije da je tako otvoreno predstavljaju svaki put – umesto da se iza studentskih parola krije politička agenda koju Dragan Popović na N1 nije imao problem da izgovori.