Ovo nije priča o siromašnoj državi bez energenata. Ovo je priča o Južnoj Africi i o tome kako ni ogromno prirodno bogatstvo nije dovoljno ako se energetski sistem godinama ne održava, ne razvija i ne planira na vreme.

Kriza nije stigla preko noći. Elektrane su starile, održavanje je kasnilo, novi kapaciteti nisu stizali dovoljno brzo, a državni elektroenergetski gigant Eskom godinama se suočavao sa finansijskim problemima, lošim upravljanjem i kvarovima. Kada je račun stigao na naplatu, nije ga platila samo elektroprivreda. Platila ga je cela zemlja.

Tokom 2022. godine planska isključenja električne energije trajala su u proseku oko osam sati dnevno. Osam sati bez pouzdanog napajanja u zemlji koja raspolaže jednim od najvećih energetskih potencijala na kontinentu.

A nestanak struje nije samo ugašena sijalica.

To je pekara koja zaustavlja peć. Prodavnica kojoj se kvare frižideri. Semafor koji ne radi. Rudnik koji smanjuje proizvodnju. Fabrika koja prekida smenu. Mala firma koja umesto u nove radnike ulaže u agregat.

Svetska banka procenila je da je energetska kriza Južnu Afriku samo tokom 2022. koštala između dva I tri procenta poena privrednog rasta. U jednoj od analiza procenjeno je i da su ozbiljne restrikcije ugrožavale oko 350.000 direktnih radnih mesta, posebno u malim preduzećima koja nisu mogla sebi da priušte alternativne izvore energije.

I tu priča o struji postaje priča o državi.

Jer energetska bezbednost ne počinje onda kada se svetla ugase. Tada se samo vidi šta prethodnih godina nije urađeno. Elektrana ne može da se napravi kada nastane nestašica. Dalekovod ne može da nikne kada mreža postane preopterećena. Novi megavati ne mogu da se kupe preko noći kada počne svetska energetska kriza.

Južna Afrika je na kraju krenula u ozbiljne reforme energetskog sistema i uspela da drastično smanji restrikcije. Ali tek kada je cena višegodišnjih problema već bila plaćena.

I upravo zato je ova priča važna i hiljadama kilometara dalje.

Srbija danas radi ono čiji se značaj često vidi tek mnogo kasnije.

Novi blok B3 u Kostolcu, snage 350 megavata, prvo je novo veliko proizvodno postrojenje Elektroprivrede Srbije posle gotovo četiri decenije. U Kostolcu je izgrađena i solarna elektrana „Petka“, a država planira nove solarne elektrane ukupne snage jednog gigavata sa baterijskim skladištima. Planirana je i reverzibilna hidroelektrana Bistrica, dok se istovremeno ulaže u prenosnu mrežu i nove energetske koridore.

Plan razvoja energetske infrastrukture predviđa nove državne kapacitete iz vetra i sunca ukupne snage dva gigavata. Procena je da će Srbiji u narednoj deceniji za energetiku biti potrebno oko 14 milijardi evra ulaganja.

To nisu investicije koje prosečan čovek primećuje svakog jutra. Niko ne ustaje i ne razmišlja o megavatima, trafostanicama i prenosnim kapacitetima. Sve dok ih ima dovoljno.

Jer struja je jedna od onih stvari čiju vrednost gotovo ne primećujemo dok je imamo. Ali bez nje za nekoliko sekundi staje gotovo sve što smatramo normalnim životom.

Južna Afrika imala je prirodna bogatstva koja bi mnoge države mogle samo da požele. Imala je ugalj, rudnike, industriju i novac. Ali nije na vreme imala ono bez čega sve to može da stane, nedostajao je dovoljno pouzdan energetski sistem.

I to je lekcija koju danas plaća ceo svet: energetska sigurnost ne gradi se kada nastane kriza, već godinama pre nje. Ne čeka se da nestane struje da bi se gradile elektrane, niti da počne nestašica da bi se razmišljalo odakle će doći sledeći megavat.

Zato milijarde koje Srbija danas ulaže u nove elektrane, mrežu, skladišta i energetske koridore nisu ulaganje samo u struju. To je ulaganje u fabriku koja sutra neće stati, bolnicu koja mora da radi, radno mesto koje mora da opstane i državu koja u vreme krize ne sme da zavisi od toga da li će neko drugi moći ili želeti da joj pomogne.

Jer kada se svetla ugase, kasno je za planove. Južna Afrika je to naučila na najskuplji način. Srbija bira da tu cenu ne plati.