Godine 1652. poljski Sejm glasao je o produžetku zasedanja. Poslanik iz litvanskog gradića Upite, Vladislav Sicinjski ustao je, izgovorio „Nie pozwalam!“ (ne dozvoljavam), i napustio salu. Sejm je raspušten, a nijedna odluka nije doneta. Tako je rođen liberum veto, „slobodno ne“, pravo svakog poslanika da jednim glasom obori sve što su drugi dogovorili. Poljaci su to zvali „zlatnom slobodom“ i ponosili se njome.

Istoričari se i danas spore da li je Sicinjski govorio u svoje ime ili u ime moćnog velikaša Januša Radzivila, kome je to odgovaralo. Kako god bilo, tako je počelo, i odmah se pokazalo da je prvi „slobodni“ glas već bio tuđi.

Ujka Vasa se toga setio čitajući kako blokaderska lista bira kandidate i donosi odluke.

Svaki fakultet ima glas i može da stavi veto. Spiskovi kandidata sa šest univerziteta idu na uvid u osamdesetak plenuma. Kandidat mora na intervju i obavezuje se da prihvata „ideološki minimum“, a odluka kojoj se protivi makar jedan plenum ne donosi se. Nema vođe, poručuju, jer ne žele kult ličnosti, a mandat, kažu, pripada građanima.

Demokratija, dakle. Poljaci su isto mislili. Ni Sejm nije imao vođu. Imao je samo veto.

Poljski liberum veto nije nastao iz loše namere, nego iz nepoverenja. Niko nije smeo da bude nadglasan, jer se verovalo da je tako svako slobodan. Ali poslanici nisu dolazili u Sejm slobodni. Donosili su instrukcije lokalnih skupština, sejmika, i nisu smeli da u glasanju odstupe od njih. Zamenite reč „sejmik“ rečju „plenum“ i dobili ste model blokaderske liste, u kojem se poslanik unapred obavezuje onima koji su ga poslali.

Posledice ovakve vlasti poznaje istorija. Za vladavine Avgusta III, od 1733. do 1763, samo jedan sejm uspeo je da završi rad. Ostali su se sazivali, zasedali, govorili - a onda bi neko ustao. Trideset godina bez zakona, bez budžeta, bez reforme vojske. A za veto nije trebalo mnogo: dovoljan je bio jedan poslanik. Jedan koji je plaćen. Ruski i pruski ambasadori brzo su to shvatili i kupovali su „ne dozvoljavam!“ na malo, odnosno „na kilo“, što bi rekao naš narod. Kad je Rusija 1768. nametnula „kardinalne zakone“, postala je garant poljske „zlatne slobode“. Niko ne čuva tuđu slobodu tako brižno kao sused koji se nada da će oteti njenu zemlju.

Prva podela Poljske došla je 1772. Poljaci su se trgli kasno. Ustav od 3. maja 1791, prvi moderni ustav u Evropi, ukinuo je liberum veto. Godinu dana kasnije deo plemstva, okupljen u Targovici, pozvao je rusku vojsku da „zaštiti slobodu“. Usledile su druga i treća podela, i 1795. Poljska je nestala s karte na sto dvadeset tri godine!

Ujka Vasa ne tvrdi da će Srbija nestati ako pobedi blokaderska lista sa vetom svakog plenuma, mada ni to nije nemoguće. Kaže nešto izvesnije: država u kojoj svako može da kaže „ne“, a niko ne mora da kaže „da“, ne može da donese ni budžet, ni odluku o gorivu, ni stav o Kosovu, ni odluku o pristupanju Evropskoj uniji, pa ni da reaguje na prirodne nepogode. Jednoglasnost je vrlina u društvu prijatelja, a u državi je recept za paralizu i propadanje. Zato su parlamenti izmislili većinu - ne zato što većina uvek ima pravo, nego zato što neko mora da odluči i da za odluku odgovara.

Ima tu i pouka za nas. Kad vlast podelite na osamdeset delova, ne dobijate osamdeset puta više demokratije, nego osamdeset ulaza za one koji bi da vam prodaju slobodu.

Poljski plemići uglavnom nisu bili izdajnici. Većina je iskreno verovala da brani slobodu. Samo nisu primetili da je ključ od njihove kuće prešao u ruke suseda - Rusije, Pruske i Austrije.

Kažu da Sicinjskog posle smrti ni zemlja nije htela, pa mu je telo decenijama stajalo nesatrulelo i nesahranjeno u crkvi u Upiti. Adam Mickjevič, najveći poljski pesnik romantizma, opevao je tu sudbinu u baladi „Popas w Upicie“ („Predah u Upiti“), u kojoj je Sicinjski večni spomenik srama. Legenda je verovatno izmišljena, ali Poljaci su je prepričavali iz istog razloga iz kog je prepričava Ujka Vasa: neke greške se plaćaju i posle smrti. Ponekad ih plaćaju i unuci. Mislite o tome.