Kako bi Donald Tramp mogao da preuzme Grenland, a da pri tome ne bude ispaljen nijedan metak? Na to pitanje pokušao je da odgovori Džeremi Šapiro, direktor istraživanja Evropskog saveta za spoljne odnose, koji je u autorskom tekstu za časopis Forin afers izneo jedan fiktivni, ali potencijalno moguć scenario.

Na samom početku, Šapiro jasno naglašava da je reč o spekulativnoj fikciji. Svaka sličnost sa budućim stvarnim događajima, kako piše, bila bi slučajna. Ipak, dodaje da je opisani scenario moguć i da je njegov cilj da podstakne raspravu i upozori na rizike koji bi mogli dovesti do katastrofalnog ishoda.

Prema tom zamišljenom razvoju događaja, januar je 2028. godine, a Grenland formalno nije „preuzet“ od strane Sjedinjenih Država. Nije bilo vojne invazije, nije bilo kupovine teritorije, pa čak ni referenduma. Ipak, u zakulisnim igrama arktičke geopolitike, Vašington je, kako se navodi, postupao promišljeno kako bi zbunio i nadmudrio svoje rivale. Proces amerikanizacije Grenlanda, u ovom scenariju, prevazišao je sirovu silu klasičnog imperijalizma i oslonio se na suptilnije mehanizme.

Nakon svrgavanja venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura, u ovom zamišljenom svetu počele su spekulacije da će Tramp pokušati da natera Dansku da proda Grenland ili čak da pošalje američke trupe. Umesto toga, njegova administracija razvija ono što Šapiro naziva novim oblikom imperijalizma 21. veka – sistem u kojem se suverenitet ne nameće direktnom silom, već se gradi kroz investicije, ugovarače i pravne sive zone.

U tom procesu, takozvani „grenlandski gambit“ menja pravila međunarodnog poretka i postaje model koji kasnije slede i druge sile poput Kine i Rusije. Taj pristup Šapiro naziva „geo-osmozom“, metodom u kojoj teritorija biva postepeno apsorbovana kroz zavisnosti i veze.

Trampova administracija, prema ovom scenariju, brzo dolazi do zaključka da bi otvorena vojna akcija ili kupovina ostrva samo izazvali snažan otpor i otežali uspostavljanje kontrole. Umesto toga, odlučuje da iskoristi zavisnost Grenlanda od spoljne pomoći i snabdevanja.

U maju 2026. godine, SAD objavljuju „stratešku razvojnu inicijativu“ vrednu 10 milijardi dolara, navodno namenjenu razvoju infrastrukture i eksploataciji prirodnih resursa Grenlanda. Iako većina stanovnika nije bila zavarana tim potezima, deo lokalnih zvaničnika i političkih lidera bio je privučen američkim ponudama.

Amerikanci finansiraju lokalne medije, nude stipendije budućim političarima i promovišu narativ o grenlandskom identitetu koji se suprotstavlja danskom „kolonijalizmu“, ali je kompatibilan sa američkim pokroviteljstvom. Umesto da osvoje podršku celokupnog stanovništva, fokusiraju se na mali broj saradnika, oslanjajući se na opšti zamor i cinizam prema politici.

Istovremeno se širi i vojno prisustvo. Iako je oko 150 američkih vojnika već bilo stacionirano u bazi Pitufik, SAD pod izgovorom humanitarne pomoći proširuju svoje kapacitete. Logistički centri postaju faktičke baze, a američki ugovarači preuzimaju obuku lokalnih bezbednosnih snaga. Do kraja 2026. godine formira se grupa grenlandskih poslanika otvorena za „alternativna bezbednosna i ekonomska partnerstva“.

Do početka 2027. godine, Grenland se, prema Šapiru, nalazi u svojevrsnom sumraku suvereniteta: formalno deo Danske, ali funkcionalno zavisan od američke administracije.

Sledeći korak je pravni manevar. Američko Ministarstvo pravde sastavlja okvir zasnovan na presedanima poput kupovine Danskih Zapadnih Indija iz 1917. godine i poziva se na pravo Grenlanda na samoopredeljenje. Umesto referenduma, koji bi verovatno propao, grenlandski parlament proglašava „privremenu autonomiju“ i „prelazni period suvereniteta“, dok SAD priznaju nezavisnost samo „u načelu“.

U oktobru 2027. godine, američke zastave se podižu iznad novih civilno-vojnih kancelarija u Nuku i drugim gradovima. Danska reaguje oštro, EU osuđuje poteze, a Rusija i Kina šalju oštre poruke. Ipak, sve to samo jača Trampov narativ o potrebi da SAD „zaštite“ Grenland.

Na kraju, kako Šapiro zaključuje, grenlandski gambit postaje simbol novog tipa imperijalizma – model u kojem teritorije ne moraju biti osvojene silom ako se mogu apsorbovati kroz ekonomske, političke i logističke zavisnosti. Suverenitet više ne određuju narodi, već lanci snabdevanja i tržišni interesi, a ono što je nekada bilo nezamislivo postaje samo još jedna isplativa opcija.