U trenutku kada se sve češće govori o rastućim globalnim bezbednosnim pretnjama, iz Moskve stižu poruke koje izazivaju veliku pažnju i zabrinutost.

Procene pojedinih ruskih zvaničnika idu toliko daleko da sugerišu kako bi upotreba nuklearnog oružja mogla postati realna opcija već do kraja ove godine, posebno imajući u vidu dodatno zaoštravanje situacije na Bliskom istoku.

Takvu procenu izneo je lider Ruskog saveza veterana Avganistana Franc Klincevič u razgovoru za „Vesti“. On je naveo da u Vašingtonu, prema njegovim tvrdnjama, i dalje postoji uverenje da su dovoljno zaštićeni, kao i da smatraju da bi eventualni ruski odgovor na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država bio malo verovatan.

Paralelno sa tim izjavama, pažnju privlače i stavovi koji dolaze iz same Državne dume. Član odbora za odbranu Andrej Kolesnik reagovao je na navode stalnog predstavnika Rusije pri Ujedinjenim nacijama u Ženevi Genadija Gatilova, koji je govorio o mogućim scenarijima koordinisanog nuklearnog udara NATO-a na ruske ciljeve.

Kolesnik je bio izuzetno direktan i jasan – ukoliko bi postojala potpuna sigurnost, kako je rekao „sto odsto“, da NATO planira takav napad, Rusija bi mogla da odgovori preventivnim udarom.

– Ako budemo potpuno sigurni da će uslediti nuklearni napad na nas, verujem da možemo reagovati unapred. Takvi planovi liče na pripreme za kraj Evrope – izjavio je Kolesnik, koristeći formulacije koje nose ozbiljnu težinu i snažnu poruku.

On je dodatno naglasio da ruske oružane snage i protivraketni sistemi nisu statični, već da se konstantno unapređuju i modernizuju.

Prema njegovim rečima, to je faktor koji zemlje NATO-a moraju ozbiljno uzeti u obzir pre donošenja bilo kakvih odluka koje bi mogle dovesti do eskalacije.

– Neka pogledaju veličinu naše teritorije i snagu našeg naoružanja i neka dobro razmisle. Evropska unija može postati rastopljena masa nalik staklu. NATO zemlje treba da budu veoma oprezne – dodao je Kolesnik.

Ovakve izjave ostavljaju utisak da se komunikacija između velikih sila sve više pomera iz okvira klasične diplomatije ka otvorenim vojnim i političkim upozorenjima.

U pozadini svega ostaje ključno pitanje – kako se procenjuje rizik. Dok jedni smatraju da se svet približava opasnoj ivici, drugi, prema ovim tvrdnjama, veruju u sopstvenu bezbednost i distancu od direktne pretnje.

Ta razlika u proceni kroz istoriju se često pokazivala kao jedan od najopasnijih faktora u velikim krizama.

U prostoru između upozoravajućih izjava i strateških procena ostaje mnogo neizgovorenog. Da li su ove poruke deo stvarne vojne strategije ili instrument odvraćanja u složenoj geopolitičkoj igri – pitanje je koje za sada nema jasan odgovor.