U najmračnijim danima Kubanske raketne krize, predsednik Džon F. Kenedi privatno je razmišljao o ključnom pitanju koje se tada nalazilo pred njim: ko će prvi trepnuti?

Danima su Vašington i Moskva bili zaključani u testu volje – svaka strana uverena da vreme i pritisak rade u njenu korist, a istovremeno svesna da bi povlačenje moglo da izazove još veću opasnost kasnije.

Ista logika sada lebdi nad Ormuskim moreuzom, piše CNN.

Iran je praktično zatvorio moreuz za normalan komercijalni saobraćaj, proglasivši da brodovi moraju prolaziti kroz njegove vode i plaćati tranzitnu taksu. Sjedinjene Američke Države su, zauzvrat, blokirale iranske luke, poručujući Teheranu da, ukoliko svet više ne može da koristi moreuz kao ranije, onda ni Iran neće moći da ga koristi.

Rezultat je pat pozicija bez neposrednog izlaza i sa nekoliko mogućih opcija, od kojih je svaka loša na svoj način.

Opcija 1: Učvršćivanje pozicija

Najverovatniji scenario jeste da se obe strane ukopaju na svojim pozicijama, verujući da vreme radi za njih.

Iranski lideri predstavljaju sebe kao spremne da gurnu zemlju do ivice ekonomskog kolapsa ukoliko je to potrebno za opstanak revolucionarnog sistema.

U tome ima istine. Iranski lideri su ideološki orijentisani – posvećeni izbacivanju američkog uticaja sa Bliskog istoka i sukobu sa Izraelom – a mnogi od njih lično su prošli kroz mnogo gore periode, uključujući brutalni iransko-irački rat osamdesetih godina.

Ipak, čak i najtvrđi sistemi imaju tačku pucanja, a blokada iranskih luka vremenom će dodatno pogoršavati stanje. Čak i pre početka ove krize, Iran se suočavao sa inflacijom od oko 60 odsto i istorijskom ekonomskom krizom. Upravo su ti uslovi ranije ove godine izveli Irance na ulice u protestima koje je režim na kraju ugušio silom.

Nijedna od tih društvenih tenzija nije nestala.

Predsednik SAD Donald Tramp takođe pokazuje spremnost da istraje, tvrdeći da „ne oseća nikakav pritisak“ zbog situacije.

On je u pravu kada kaže da je američka ekonomija pokazala otpornost i da su SAD, kao najveći proizvođač nafte na svetu, danas znatno manje ranjive na krize na Bliskom istoku nego prethodnih decenija.

Ali energenti funkcionišu na globalnom tržištu, a pošto je oko 20 odsto svetskih zaliha nafte koje su ranije prolazile kroz moreuz sada poremećeno ili preusmereno, pritisak na svetsku ekonomiju će se vremenom povećavati – i na kraju će pogoditi i Ameriku.

Teheran veruje da Tramp neće moći beskonačno dugo da izdrži taj pritisak, posebno pred izbore za Kongres.

Tako obe strane veruju da će ona druga prva trepnuti, što znači da možda nijedna neće popustiti.

Opcija 2: Popuštanje

Veliki diplomatski proboji retko nastaju tako što jedna strana samo jače udara pesnicom o sto. Proboji zahtevaju kompromise, a kompromisi zahtevaju ustupke.

Trenutno ni Iran ni SAD ne deluju spremno na to.

Obe strane fokusirane su na slamanje volje protivnika, a ne na postizanje dogovora.

Za Iran to znači odbijanje da odustane od tvrdnje da ima suverenitet nad moreuzom i zahteva da komercijalni brodovi prolaze kroz vode pod iranskom kontrolom i plaćaju taksu.

Teheran je lansirao rakete i dronove na brodove koji odbijaju da poštuju nova pravila.

Takvo nametanje kontrole nad međunarodnim moreuzom krši dugogodišnje principe slobode plovidbe.

SAD bi mogle da predvode međunarodnu diplomatsku i vojnu koaliciju koja bi odbacila iranske zahteve. Međutim, Vašington to za sada nije učinio, dok je Iran pokazao i sposobnost i spremnost da silom sprovodi svoje odluke.

Amerika bi na kraju mogla da prihvati određene ustupke kako bi smanjila pritisak na globalnu ekonomiju.

Tramp je ranije sugerisao da moreuz više nije toliko važan za američke interese, ali bi takav ustupak značajno promenio regionalni odnos snaga u korist Irana i otvorio ozbiljna pitanja o budućnosti drugih međunarodnih pomorskih puteva, uključujući Tajvanski moreuz, koji Kina sve više smatra sopstvenom teritorijom.

Opcija 3: Rat

SAD bi mogle zaključiti da je sloboda plovidbe kroz moreuz ključni nacionalni interes i vojno intervenisati kako bi ga osigurale.

Istorijski gledano, slobodan protok trgovine kroz ključne pomorske pravce predstavljao je jedan od temelja američke moći.

Međutim, dugotrajna operacija za ponovno otvaranje ili zaštitu pomorskog saobraćaja bila bi veoma skupa i dugotrajna čak i u najboljem mogućem scenariju.

Nedavne operacije u Crvenom moru pokazale su koliko je takav zadatak komplikovan. Čak su i uspešne pomorske koalicije bile efikasnije u obaranju raketa i dronova nego u vraćanju poverenja brodarskih kompanija.

Glavna pretnja danas nisu mine u vodi, već dronovi i rakete koji mogu biti lansirani sa udaljenosti od više stotina kilometara.

Sve dok Iran može da izvodi napade iz dubine svoje teritorije, uključujući planine koje nadgledaju moreuz, opasnost za komercijalnu plovidbu neće nestati.

Američka vojna kampanja za nasilno otvaranje moreuza zato ostaje opcija, ali sa potpuno neizvesnim ishodom.

Iran bi mogao da odgovori raketnim napadima na energetsku infrastrukturu zemalja Zaliva, čime bi dodatno pogoršao globalni ekonomski šok.

Nova realnost

U takvim okolnostima treba pretpostaviti da bi moreuz mogao ostati faktički zatvoren još dugo vremena, kao i da se, čak i ako trenutna kriza oslabi, stara pravila o slobodi plovidbe kroz Ormuski moreuz možda nikada neće u potpunosti vratiti.

Mnoge države Persijskog zaliva već se prilagođavaju toj mogućnosti i ubrzano razvijaju infrastrukturne projekte koji zaobilaze moreuz.

Saudijski sistem naftovoda od istoka ka zapadu već se pokazao strateški važnim, dok Irak sve više pažnje posvećuje rutama koje bi transportovale naftu od Persijskog zaliva do Mediterana.

Luka Fudžaira u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koja zaobilazi moreuz, mogla bi postati još značajnije globalno energetsko čvorište.

To je logičan dugoročni odgovor: smanjenje zavisnosti od Ormuskog moreuza i sposobnosti Irana da drži globalnu ekonomiju kao taoca.

Ali infrastrukturni projekti traju godinama, a ne mesecima.

Do tada, svet bi mogao ostati zarobljen u onome što sve više liči na „veliki ćorsokak Ormuskog moreuza“.