Karlson je, prema navodima Webtribunea, izjavio da je završio sa Republikanskom partijom, tvrdeći da ona više ne zastupa interese Sjedinjenih Američkih Država, već da preveliki značaj daje interesima Izraela.

Takav raskol mogao bi da bude posebno značajan jer Karlson nije politička figura sa margine američke desnice. Godinama je jedan od najuticajnijih konzervativnih komentatora u SAD, dok je i njegova porodična istorija povezana sa tradicionalnim republikanskim establišmentom.

Upravo pitanje odnosa Vašingtona prema Izraelu moglo bi da postane jedna od glavnih linija podele unutar američke desnice.

Nova partija ne mora ni da pobedi

Novinar Maks Blumental izneo je procenu da bi sledeći korak mogao da bude stvaranje treće političke opcije koja bi okupila deo nezadovoljne konzervativne baze, pominjući političare poput Mardžori Tejlor Grin, Meta Gejca i Tomasa Masija.

Takav pokret ne bi morao ni da bude dovoljno snažan da osvoji Belu kuću.

U američkom sistemu, u kojem se predsednički izbori neretko odlučuju veoma malom razlikom, dovoljno bi bilo da treća opcija republikanskom kandidatu uzme nekoliko procenata tradicionalnih konzervativnih birača.

Posebno bi mogla da privuče deo glasača nezadovoljnih američkim učešćem u ratovima, ogromnim izdvajanjima za spoljnu politiku i dosadašnjim odnosom Vašingtona prema Izraelu.

Za republikance bi takav scenario mogao da predstavlja političku noćnu moru: ti birači možda nikada ne bi glasali za demokrate, ali više ne bi morali da glasaju ni za republikance.

Jedno ime ipak ima prednost

U celoj priči posebno mesto mogao bi da ima Džej Di Vens.

Karlson i Vens politički su bliski, a Karlsonov sin radio je kod američkog potpredsednika. Zbog toga analitičari ostavljaju mogućnost da eventualni novi konzervativni pokret prema Vensu ne bi imao isti odnos kao prema klasičnom kandidatu republikanskog establišmenta.

Ali čak bi i Vens mogao da plati političku cenu.

Ako bi nova opcija počela ozbiljno da privlači konzervativne birače, republikanski kandidat mogao bi da bude primoran da menja politiku kako bi ih vratio – uključujući zauzimanje znatno tvrđeg stava prema američkoj podršci Izraelu.

Tako bi Karlsonov pokret, čak i bez realne mogućnosti da pobedi na izborima, mogao da utiče ne samo na rezultat već i na budući pravac američke spoljne politike.

Izbori 2028. mogli bi da promene pravila igre

Glen Dizen ukazuje upravo na ovu specifičnost potencijalne treće partije: njen glavni cilj ne mora da bude pobeda.

U duboko podeljenoj Americi konzervativni birač razočaran republikancima teško će preći demokratama. Ali ako mu se ponudi treća opcija koja zastupa njemu bliske stavove, situacija se potpuno menja.

Republikanci bi tada morali ili da prihvate gubitak dela svoje baze ili da promene politiku kako bi je vratili.

Slična previranja postoje i na američkoj levici, gde se kao potencijalni predstavnik populističkog krila pominje demokratski kongresmen Ro Kana. Ipak, za razliku od desnice, takva struja za sada nema snažnu treću političku organizaciju koja bi sistematski mogla da ugrozi Demokratsku partiju.

Zbog toga bi izbori 2028. mogli da postanu mnogo nepredvidljiviji nego što trenutno izgledaju. Eventualna treća partija možda neće imati snagu da osvoji Belu kuću – ali bi mogla da odluči ko će je osvojiti.

Izvor: Webtribune