Konstantin Sivkov tvrdi da su pre predsedničkih izbora u Rusiju dolazili visoki zapadni predstavnici koji su nastojali da Putin odustane od kandidature. On kaže da lično nije prisustvovao tim razgovorima, ali insistira da su pokušaji da se spreči kandidatura postojali.

Putin ipak nije odustao.

Pobedio je na izborima i ponovo preuzeo predsedničku funkciju, četiri godine nakon što ga je na mestu šefa države zamenio Dmitrij Medvedev. U ovoj interpretaciji važnost izbora daleko prevazilazi unutrašnju rusku politiku.

Putin je posmatran kao glavni politički nosilac projekta obnove Rusije kao samostalnog centra moći. Ako je njegov Minhenski govor 2007. označio javno odbacivanje unipolarnog poretka, njegov povratak u Kremlj značio je nastavak tog kursa.

Sledeći veliki događaji odigrali su se u Ukrajini.

Procena izneta u razgovoru jeste da je tokom 2012. počela neposrednija priprema procesa koji će kasnije dovesti do Majdana. Za pripremu operacije takvih razmera, prema tom objašnjenju, bilo je potrebno približno godinu dana.

Tokom 2013. politička kriza u Ukrajini ubrzano se produbljivala, a protesti na Majdanu doveli su do promene vlasti početkom 2014.

Sivkov taj proces opisuje kao pokušaj pretvaranja Ukrajine u „anti-Rusiju“ i povezuje ga sa širim zapadnim pritiskom na Moskvu. To je njegova geopolitička interpretacija uzroka događaja i mora se razlikovati od same hronologije ukrajinske političke krize.

Ishod 2014. nije, međutim, bio onakav kakav je, prema toj proceni, očekivan.

Krim je prešao pod rusku kontrolu i priključen je Rusiji, dok su u Donjeckoj i Luganskoj oblasti izbili oružani sukobi. Umesto stabilnog novog poretka u Ukrajini, nastala je dugotrajna kriza koja je neposredno uključila Rusiju i Zapad.

Time je konfrontacija ušla u fazu znatno opasniju od one koja je postojala posle Gruzije.

Posle 2008. Rusija i Zapad još su mogli da održavaju široku ekonomsku i političku saradnju uprkos ozbiljnim sporovima. Posle 2014. sankcije, vojno jačanje i ukrajinski sukob počeli su da postaju trajni elementi njihovih odnosa.

Događaji iz 2012. zato u ovoj hronologiji imaju poseban značaj. Nije reč samo o povratku jednog političara na funkciju predsednika, već o nastavku strateškog kursa koji je Moskvu sve više udaljavao od Zapada.

Sledeće dve godine pokazale su koliko brzo političko suparništvo velikih sila može da se pretvori u krizu na teritoriji treće države. Od Minhena preko Gruzije do Ukrajine formiran je lanac događaja u kojem je svaki naredni sukob bio ozbiljniji od prethodnog.