Božićno primirje iz 1914. godine ostalo je upamćeno kao jedan od najupečatljivijih trenutaka Prvog svetskog rata, kada su na Zapadnom frontu, makar nakratko, oružje i mržnja ustupili mesto ljudskosti. Tokom nekoliko dana oko Božića, brojne jedinice su prekinule vatru kako bi zbrinule ranjene, sahranile poginule i makar na trenutak pobegle od svakodnevnog užasa rovovskog ratovanja.

U tom trenutku rat je trajao nešto manje od šest meseci. Linija fronta protezala se od Severnog mora pa sve do obronaka nemačkih Alpa. Uprkos tome što su politički lideri u Londonu, Parizu i Berlinu nastavili da planiraju rat iz udobnosti svojih kancelarija, vojnici na terenu su, bez zvaničnih naređenja, stupili u neformalne dogovore sa neprijateljskim jedinicama i obustavili paljbu.

Božićno primirje nije bilo jedan centralno organizovan događaj, već niz spontanih i nezvaničnih prekida vatre duž Zapadnog fronta, koji su trajali od 24. do 26. decembra 1914. godine. Niko sa sigurnošću ne zna gde je prvi put došlo do dogovora o miru, ali vest se brzo širila. Kada su zapovednici drugih jedinica čuli šta se dešava, i oni su započeli komunikaciju sa suprotnom stranom i prihvatili slične aranžmane.

U danima uoči Božića, nemački, britanski i francuski vojnici izlazili su iz rovova, razmenjivali praznične čestitke i razgovarali. Na Badnji dan i sam Božić, u pojedinim sektorima, vojnici sa obe strane susretali su se na ničijoj zemlji, gde su razmenjivali hranu, cigarete i sitne uspomene.

Zabeleženi su i zajednički pogrebi poginulih, kao i razmene zarobljenika. Mnogi susreti završavali su pevanjem božićnih pesama, a u nekim delovima fronta vojnici su čak organizovali improvizovane fudbalske utakmice, igrajući jedni protiv drugih tamo gde su se samo dan ranije međusobno gađali.

Ipak, primirje nije bilo sveobuhvatno. Na pojedinim sektorima borbe su se nastavile, dok su se na drugima zaraćene strane složile isključivo oko privremenog prekida vatre radi prikupljanja tela poginulih vojnika.

Tokom narednih godina rata, slični pokušaji primirja dešavali su se znatno ređe i u mnogo manjem obimu. Razlog su bila sve stroža naređenja vojnih komandi, koje su izričito zabranjivale bilo kakvo „bratimljenje“ sa neprijateljem. Do 1916. godine ovakvi dogovori gotovo su u potpunosti nestali.

Rat je u međuvremenu postajao sve brutalniji. Ogromni gubici u bitkama na Somi i kod Verdena, kao i uvođenje hemijskog oružja, dodatno su ugasili svaku mogućnost spontanih činova mira. Božićno primirje iz 1914. ostalo je tako jedinstven i gotovo neponovljiv trenutak kada je, makar na kratko, ljudskost nadjačala rat.