Svaka priča o Ukrajini i Rusiji mora da počne od nepobitne premise, da Ukrajina nikako ne može da dobije rat, a Rusija nikako ne sme da izgubi rat. Postavlja se samo pitanje koliko taj i takav rat može da traje.

Za brzu pobedu protiv relativno velike zemlje potrebna su tri uslova, nemilosrdno uništavanje Infrastrukture, konstantno gađanje civilnih fabrika ali i civila u pozadini i velike vojne žrtve države koja napada.

Američke vlasti tokom sukoba sa Iranom nisu imali problema sa prvim i drugim uslovom, ali im je treći uslov, tj. mnogo mrtvih vojnika bio ozbiljan problem. Rusima su, što se Ukrajine tiče sva tri uslova problem.

Ponavlja se greška iz Zimskog rata 1939.

Građani Rusije doživljavaju Ukrajince kao sopstveni narod a Ukrajinu kao državu koja je okupirana u puču 2014. i koju treba da oslobode. Takvo mišljenje imaju čak i neki u vlasti u Rusiji i sve to podseća na Sovjetski Savez i Zimski rat protiv Finske 1939. koji je vođen sa pretpostavkom da će Finci da se vrate u zajedničku državu ali da im to ne dozvoljava "reakcionarna" vlast. To je dovelo do relativnog uspeh sovjetske vojske u tom ratu, uspeha koji je ubedio Hitler da je Sovjetski Savez slab i na kraju doveo do operacije "Barbarosa".

Sada rat u Ukrajini isto podržava i posmatra sila koja po onome što se dešava na frontu, vidi da nema velikih pomaka i razmatra da li da krene u napad na Rusiju ili ne. Ta sila je Evropska unija, i po samim tvrdnjama onih evropskih političara koji se protive sukobu protiv Rusije, vodeći ljudi EU su ozbiljni fanatici u smislu da Rusiju doživljavaju kao ideološkog neprijatelja koji mora po svaku cenu da bude poražen i nisu vođeni zdravim razumom i nagonom za očuvanje ljudskog roda i civilizacije već idejom da je to bitka za opstanak koju samo jedna strana može da preživi.

Pojedini političari u Rusiji zameraju što vlast u Moskvi često ne reaguje na prethodno postavljene "crvene linije" i svesne provokacije koje stižu iz Nemačke, Francuske i Velike Britanije. Putin je često predstavljen kao ekstremni političar na ruskoj političkoj sceni ali je istina da je on jedan od retkih koji su na umerenoj strani. Takođe, suprotno mišljenju većine ljudi na Zapadu, Putin nije nikakav diktator ili tiranin već izabrani predsednik Ruske Federacije i samim tim podložan javnom mnjenju. To javno mnjenje je lepo objašnjeno u rečenici "Kada bi Putin naredio da vojska sravni sa zemljom Kijev, bio bi obešen od naroda, ali kada bi isto naredio za Varšavu bio bi krunisan za cara"

Sve to govori o izuzetno komplikovanoj situaciji u kojoj se nalazi rukovodstvo Rusije. Ima sa jedne strane narod koji odbija da prihvati da sa druge strane linije fronta nisu braća, a sa druge ima režim u Kijevu koji je rešio da ratuje do poslednjeg Ukrajinca i Evropsku uniju koja je rešena da finansira taj rat do poslednjeg centa u kasi i po cenu da uništi sopstvenu privredu i sopstveno stanovništvo. 

U takvim okolnostima vrh Ruske Federacije je doneo jedinu racionalnu odluku. Prvi put u istoriji ruska vojska gleda da čuva vojnike i masovno koristi tehniku da ubije što više neprijateljskih vojnika jer u očima prosečnog građanina Rusije Ukrajinac koji ratuje na prvoj liniji fronta nije isto što i civil u nekom gradu.

Ta taktika odlično radi što se pokazalo jer samo neko ko je slep ne vidi da Ukrajina više nema vojnika da pokrije celu liniju fronta i da se javljaju ozbiljne rupe u njoj. Ukrajina gubi pozicioni rat koji se svodi na to da se protivnik iscrpi u ljudstvu i tehnici. Više nije pitanje da li, već kada će doći do velikog sloma ukrajinskog fronta. Toga su svesni u Moskvi, toga su svesni u Kijevu i toga su svesni u Briselu. 

U Ukrajini nije rat već početne bitke Trećeg svetskog rata

Isto tako svi oni su svesni da rat u Ukrajini zapravo nije rat već početne bitke jednog mnogo većeg rata koji stiže. To se vidi po tome koliko Zapad sredstava upumpava u Ukrajinu, ali i po činjenici da Rusija uopšte ili veoma retko koristi najmodernije naoružanje.

Uzmimo samo za primer da Rusija proizvodi 50 puta više dronova nego što ih upotrebi, da se svakog meseca u poslednje tri godine proizvede oko 200 novih kvazibalističkih raketa Iskander-1000 a upotrebljeno je samo tri i to su bila bojeva testiranja, slično je sa ostalim sistemima, većina novih stvari se ne pojavljuje na frontu. Mahom se koristi stara tehnika koja je još iz vremena Sovjetskog Saveza. 

Kako je primetio i Matthew Blackburn u tekstu za čuveni američki časopis Responsible Statecraft kada je zaključio da "Rusija čuva oružje i vojnike za rat protiv NATO." 

To nije nikakvo nagađanje, to je hladna procena koja proizilazi iz činjenica. 

Kijev je dovoljno očajan da želi da uključi Evropu u rat,  a Evropa je dovoljno očajna da želi da uključi Ameriku u rat.

Kijev gađa ruske pumpe a cilja evropske gradove

Taj očaj dovodi do nove ukrajinske taktike gađanja benzinskih stanica i civilnih objekata u Rusiji. Oni to rade uz pomoć raketa koje nisu njihov izum već samo fino prepakovane nemačke i britanske.

Njihov cilj nije da nateraju narod da se pobuni protiv Putina i rata jer svi su u Rusiji svesni da je ovo rat za ostanak Rusije. Čak i čuvena pobuna privatne vojne kompanije "Wagner" nije bila protiv rata već protiv korumpiranih kadrova u vojsci. Njegova želja je da izazovu takvu reakciju u Rusiji da vlast pod pritiskom naroda bude prinuđena da izvrši demonstrativne urade po fabrikama i preduzećima unutar Evropske unije gde se sklapaju te rakete. To bi elitama u Evropi bio casus belli (povod za rat), kao i razlog da aktiviraju član 5 NATO po kojem bi i Amerika morala da se uključi u odbranu saveznika u Evropi. Naravno, to je njihovo mišljenje ali realnost nije baš u skladu sa tim.

Skoro sve zemlje NATO članica iz Evrope imaju isti problem - niko neće u vojsku i niko neće da ratuje protiv Rusije. Nemačka ne može da pronađe dovoljno dobrovoljaca da ih pošalje u jedan tenkovski bataljon u Litvaniji i razmišlja o prisilnoj mobilizaciji i premeštanju vojnika i oficira. Ako im je problem jedan bataljon koliko veći problem moraju da im budu milioni vojnika.

Amerika takođe nema želju a ni potrebu da uđe u nuklearni rat protiv Rusije a još manje da joj dolaze stotine hiljada kovčega mrtvih vojnika. Američko društvo ništa manje od Rusa ne prezire političke ideje koje dolaze iz Evrope i često na internetu može da se pročita kako je EU samo gay i retardirana verzija Sovjetskog Saveza bez slobode i gde nema demokratije ali ima puno birokratije. Prosečan Amerikanac neće da ratuje za evropske elite koje se bore za sve ono protiv čega je i što je u suprotnosti sa proklamovanim vrednostima američkog društva.

Ukrajinski napadali koji se svakodnevno vrše na civilnu infrastrukturu neće postići ništa po pitanju fronta jer nikako ne utiču na učinak ruske vojske koja neprestano uništava ukrajinske vojne kapaciteta. Ono što može da se desi je jedino da situacija eskalira toliko da Rusija odlučili da izvrši udare po zemljama Evropske unije, ali ako se to desi tada u problemu nije Rusija nego Evropa.