Valerij Zalužni, sadašnji ukrajinski ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu i bivši vrhovni komandant Oružanih snaga Ukrajine, koji je nedavno, barem prema izvorima ukrajinske pravde, na direktno pitanje predsednika Volodimira Zelenskog da li bi se kandidovao za predsednika ako bi predsednički izbori bili održani na jesen, odgovorio: „Da“, objavio je članak u britanskom „Telegrafu“ u kojem upozorava da, uprkos problemima Rusije na bojnom polju i uspehu ukrajinskih dugometnih udara na energetsku infrastrukturu, ne treba pretpostavljati da je Rusija izgubila rat.

Sve veći broj zapadnih analitičara, kaže ovaj general, koji je izuzetno popularan među Ukrajincima, smatra da je Rusija zapravo već izgubila rat. Kao dokaz za to navode uspešne ukrajinske napade na logističke kapacitete, udare na ključnu infrastrukturu i postepeno slabljenje ruskog vojnog položaja, zaključujući da se sukob bliži kraju. Ali takvo tumačenje, upozorava on, predstavlja opasno pogrešno razumevanje rata. To odražava tendenciju da se događaji posmatraju kroz prizmu pojedinačnih uspeha na bojnom polju, a ne šire strateške slike.

Moderno ratovanje, tvrdi on, više ne nagrađuje taktičke pobede na način na koji je to nekada činilo. Napredak u tehnologiji dronova, preciznom oružju i sistemima za nadzor fundamentalno je promenio bojno polje, čineći odlučujuće prodore izuzetno teškim za obe strane. Ovo više nije rat brzog manevra. Ovo je rat iscrpljivanja. Bilo koji taktički dobitak danas dolazi po izuzetno visokoj ceni. Pozicije se mogu zauzeti, ali njihovo držanje, dovođenje pojačanja i evakuacija ranjenika postali su sve teži zbog stalnog nadzora dronovima.

Uspeh na bojnom polju se meri metrima, a ne kilometrima, i često se postiže po ceni nesrazmernoj njegovoj stvarnoj strateškoj vrednosti. Isto važi i za područja van linija fronta. Sve efikasniji ukrajinski napadi na rusku logistiku i ključnu infrastrukturu naneli su stvarne gubitke Moskvi. Međutim, takvi napadi su skupi, tehnološki zahtevni i na kraju međusobno isključivi. Rusija, tvrdi on, i dalje zadržava sposobnost da uzvrati jednakom ili čak većom silom. Nijedna strana ne može računati da će ovaj oblik ratovanja dovesti do odlučujućeg strateškog ishoda. Bojno polje je stoga dostiglo stanje koje se može opisati kao neka vrsta ravnoteže.

Da li je Rusija izgubila?

Rusija nema vojni kapacitet da potpuno osvoji Ukrajinu, ali podjednako, ističe on, Ukrajina trenutno nema sredstva da oslobodi svu okupiranu teritoriju isključivo vojnom silom. Vojna ravnoteža je postala stanje međusobnog onesposobljavanja, a ne odlučne pobede.

„Dakle, da li je Rusija izgubila? Ako se pitanje da li je Kremlj postigao svoje prvobitne političke ciljeve uzme kao merilo, odgovor je očigledno ne. Ali poraz podrazumeva više od neuspeha u ostvarivanju svojih početnih ambicija. Rusija i dalje vodi rat, okupira značajan deo ukrajinske teritorije i nije pokazala nameru da okonča sukob pod uslovima koji bi predstavljali priznanje poraza“, tvrdi Zalužni.

S druge strane, upozorava on, ni Ukrajina još uvek ne može da proglasi potpunu pobedu. Kijev je sprečio Rusiju da postigne svoje glavne ciljeve i naneo je ozbiljnu štetu ruskoj ekonomiji i vojsci, ali ostaje u velikoj meri zavisan od zapadne finansijske pomoći, vojne opreme i tehnološke podrške, dok se istovremeno suočava sa sve većim unutrašnjim pritiscima.

I Moskva, kaže on, je toga svesna. Njena strategija se sve više zasniva ne na brzom napretku već na ekonomskoj, vojnoj i psihološkoj iscrpljenosti Ukrajine. Rusija i dalje ima veće rezerve ljudstva i jače industrijske kapacitete u nekoliko ključnih sektora, uključujući proizvodnju balističkih raketa. Samo protivvazdušna odbrana ne može u potpunosti neutralisati ovu prednost.

Druga ključna varijabla je međunarodna podrška – sposobnost Ukrajine da nastavi da vodi rat, ističe on, u velikoj meri zavisi od kontinuirane pomoći njenih saveznika, i upravo u ovoj oblasti se pojavljuju zabrinjavajući znaci umora. Političke promene u Vašingtonu i stalne podele unutar Evrope postavljaju legitimna pitanja o tome da li se trenutni nivo podrške može održati unedogled. Diplomatski samiti i pažljivo orkestrirani prikazi jedinstva imaju simboličku vrednost, ali se ne prevode nužno u trajno političko jedinstvo potrebno za suočavanje sa Rusijom na duži rok.

„Zato se rat više ne može prvenstveno procenjivati po kretanjima na bojnom polju. Linija fronta ostaje od velikog vojnog značaja, posebno u kontekstu budućih teritorijalnih naselja, ali više nije jedini pokazatelj strateškog uspeha. Sukob se proširio i obuhvatio logistiku, industrijske kapacitete, kritičnu infrastrukturu, protivvazdušnu odbranu i na kraju otpornost društva. Čak je i sam koncept teritorije postao mnogo složeniji nego u ranim fazama invazije. Kopneni koridor koji povezuje Rusiju sa Krimom nekada se smatrao jednim od najvažnijih strateških dobitaka Moskve. Međutim, razvoj kapaciteta za udare na velike udaljenosti i ratovanje bespilotnim letelicama postepeno je umanjivao njegovu vrednost“, kaže Zalužni.

Tekući napadi na rute snabdevanja duž Azovskog mora povećali su logistički pritisak na Krim i pokrenuli ozbiljna pitanja o dugoročnoj održivosti ruske kontrole nad tim područjem. Nestašica goriva i poremećaji u snabdevanju civilnog stanovništva pokazuju da sama fizička okupacija više ne garantuje stratešku bezbednost. Takvi pritisci, tvrdi on, jačaju poziciju Ukrajine u svim budućim pregovorima, ali ne uklanjaju rizike sa kojima se suočava sama Ukrajina. Ruski napadi na ukrajinske gradove i kritičnu infrastrukturu će se nastaviti, čineći ulaganja u protivvazdušnu odbranu i otpornost civilnog društva jednako važnim kao i uspesi na bojnom polju.

„Ko je spreman da ponudi stratešku viziju?“

Takođe, ratovi iscrpljivanja ne proizvode jasne pobednike u klasičnom smislu, već se odlučuju izdržljivošću. Ključno pitanje nije ko će zauzeti sledeće selo ili uništiti sledeće skladište municije. Ključ je koje društvo može duže da podnese ekonomski, vojni i psihološki teret dugotrajnog sukoba, uz održavanje međunarodne podrške potrebne za njegovo vođenje. Upravo to, a ne pojedinačni taktički uspeh, odrediće kako i kada će se ovaj rat završiti.

On takođe smatra da previše analitičara ostaje fokusirano na svakodnevne pokrete na bojnom polju, zbog čega rizikuju da izgube iz vida širu stratešku stvarnost. 

„Priroda ratovanja se dramatično promenila. Tehnologija dronova, precizni udari, sajber ratovanje i izuzetno brz tehnološki razvoj zahtevaju drugačiji pristup odvraćanju i kolektivnoj odbrani. Bezbednosna arhitektura koja se prvenstveno zasniva na upravljanju krizama, a ne na oblikovanju njihovih ishoda, rizikuje da zaostane za realnošću savremenih sukoba. Buduća bezbednost Evrope će u krajnjoj liniji zavisiti ne samo od onih koji su spremni da se brane, već i od onih koji su spremni da ponude novu stratešku viziju za kontinent. Ukrajina je pokazala da je spremna da uradi prvo. Pitanje koje ostaje bez odgovora je: Ko je spreman da uradi ovo drugo?“, zaključuje Zalužni za britanski „Telegraf“.