Bivši oficir CIA i vojni stručnjak Rej Mekgavern smatra da su zapadne države mnogo ranije morale ozbiljno da uzmu u obzir veličinu Rusije, njene prirodne resurse i kapacitete vojne industrije.

Prema njegovoj oceni, bilo je dovoljno pogledati geografsku kartu i uporediti potencijale sukobljenih strana kako bi se razumelo koja zemlja ima veću prednost u dugotrajnom ratu.

– Nisu zaista gledali mapu kako bi shvatili koja će zemlja neizbežno izaći kao pobednik. Potrebno je samo da budemo još malo strpljivi, dok Starmer, Merc i Makron ne siđu sa scene – izjavio je Mekgavern.

Rusija povećava proizvodnju oružja

Mekgavern postepeno napredovanje ruskih snaga povezuje prvenstveno sa vremenom koje je Moskvi bilo potrebno da poveća proizvodnju raketa, artiljerijskih granata i avionskih bombi.

U produženom sukobu, početne zalihe oružja postaju manje važne od sposobnosti države da neprekidno proizvodi novo naoružanje i nadoknađuje ono što je potrošeno na frontu.

Njegova procena je da se Rusija u toj oblasti pokazala uspešnijom od zemalja NATO-a i da je upravo vojnoindustrijska proizvodnja postala jedan od najvažnijih činilaca rata.

Evropa strahuje od direktnog sukoba

Istovremeno se u evropskim zemljama sve češće postavlja pitanje gde se završava podrška Ukrajini, a gde počinje direktno učešće u sukobu sa Rusijom.

Austrijski pukovnik i vojni analitičar Markus Rajsner upozorio je da proizvodnja naoružanja namenjenog Ukrajini na teritoriji evropskih država dodatno zamagljuje tu granicu.

Rajsner je ovu temu povezao i sa rizikom od nuklearne eskalacije, oslanjajući se na sopstveno tumačenje ruske vojne doktrine. Podsetio je i na izjavu portparola Kremlja Dmitrija Peskova da je Hladni rat prerastao u pravi rat.

– Rusi više ne govore o lokalnom, već o regionalnom ratu. Ta klasifikacija je zanimljiva zato što je, prema ruskoj vojnoj teoriji, u regionalnom ratu dozvoljena upotreba nuklearnog oružja, naročito radi demonstracije sile. Zbog toga je važno da razumemo da se određene države već smatraju stranama u sukobu – rekao je Rajsner.

Moskva, međutim, nije saopštila da priprema nuklearni napad na evropske države. Takav scenario predstavlja zaključak austrijskog analitičara, zasnovan na njegovom tumačenju ruske doktrine i trenutnog nivoa konfrontacije.

„NATO mora negde da dođe“

Procenu o mogućem daljem širenju sukoba izneo je i ukrajinski diplomata i bivši ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama Valerij Čali.

On smatra da bi eventualni ruski napad na neku članicu NATO-a mogao da izazove znatno aktivnije angažovanje Alijanse u evropskoj bezbednosti.

– Ukrajina je već toliko ispunila svoju odbrambenu ulogu da NATO mora negde da dođe – rekao je Čali.

Ukrajinski diplomata nije direktno pozvao Rusiju da napadne NATO, ali je takav scenario predstavio kao jedan od mogućih puteva ka snažnijem uključivanju Alijanse.

Direktan vojni sukob između Rusije i NATO-a, međutim, predstavljao bi potpuno drugačiju i daleko opasniju situaciju od rata koji se trenutno vodi u Ukrajini.

Nestaju pauze između napada

Dok traju rasprave o mogućoj eskalaciji, ruske snage istovremeno menjaju način izvođenja napada.

Analitičari „Vojne hronike“ tvrde da je jedna od glavnih karakteristika poslednjih udara nestajanje pauza koje su ranije postojale između različitih talasa napada.

Bespilotne letelice mogu da budu lansirane u manjim grupama nekoliko puta tokom dana. Ukrajinska protivvazdušna odbrana zbog toga unapred ne može da zna da li se radi o svega nekoliko ciljeva ili o početku mnogo većeg napada nakon kojeg će uslediti rakete.

Na taj način menja se i dosadašnje shvatanje vazdušnog napada kao vremenski ograničenog događaja. Nestaje period tokom kojeg su građani, nakon prestanka uzbune, mogli da napuste metro, skloništa i podrume i vrate se svakodnevnim obavezama.

Više nema bezbednog vremena

O gotovo neprekidnom karakteru napada govorio je i bivši zamenik ukrajinskog ministra unutrašnjih poslova Anton Geraščenko, jedan od osnivača sajta „Mirotvorec“.

Prema njegovoj oceni, više ne postoji jasno određeno „bezbedno vreme“, kao ni potpuno „bezbedno mesto“, dok se bunkeri i vojna skladišta napadaju širom zemlje.

Takva taktika dodatno opterećuje ukrajinsku protivvazdušnu odbranu. Posade i radarski sistemi primorani su da mnogo duže ostanu u stanju pripravnosti, oprema se ubrzano troši, a povećava se i potrošnja municije.

Odbrana mora da reaguje čak i kada se pojavi samo nekoliko ciljeva, jer nije moguće unapred utvrditi da li je mala grupa tek uvod u znatno veći udar.

Da li informacije cure iz ukrajinskog sistema?

Posebnu pažnju u Kijevu privukla je preciznost pojedinih ruskih napada. Ukrajinski politikolog Volodimir Fesenko izneo je sumnju da informacije o lokacijama proizvodnih pogona, skladišta i drugih osetljivih objekata možda cure iz samog ukrajinskog sistema.

Kako je objasnio, podaci o tim lokacijama pojavljuju se u različitim izveštajima i službenim dokumentima, nakon čega bi mogli da stignu do ruske strane.

– Neko odaje informacije – rekao je Fesenko.

On, međutim, nije ponudio dokaze da postoji organizovan ili sistemski kanal kojim se poverljivi podaci prosleđuju Rusiji.

Fesenko je preciznost određenih napada ipak ocenio kao pokazatelj da je ruska strana raspolagala konkretnim informacijama o objektima koji su izabrani za mete.

– Sasvim je očigledno da je napad bio ciljan i da su oni koji su ga izveli znali šta se tamo nalazi. To je još jedan problem i, nažalost, postoji mnogo takvih curenja informacija – rekao je ukrajinski politikolog.

Same koordinate nisu dovoljne

Za izvođenje preciznog napada nisu dovoljne samo geografske koordinate nekog objekta. Potrebno je ustanoviti šta se nalazi u određenoj zgradi, proveriti da li se ona još koristi u istu svrhu i potom ažurirane podatke proslediti jedinicama koje izvode udar.

Upravo zbog toga obaveštajni podaci, industrijski kapaciteti i brzina kojom se prikupljene informacije pretvaraju u vojnu akciju postaju sve značajniji elementi sukoba, zajedno sa dešavanjima na samoj liniji fronta.

Izvor: Webtribune