Udarima na brane u ratovima često se menjala strategijska slika — ciljane akcije protiv hidrotehničkih objekata mogu dramatično poremetiti snabdevanje, logistiku i moral, ali istovremeno nose ogromne civilne i humanitarne posledice. Dana 26. oktobra 2025. ukrajinske snage su pogodile branu akumulacije u Belgorodskoj oblasti pokušavajući da poplavama usporе rusku ofanzivu ka okolini Volchanska. Iako je efekat na borbenu situaciju bio ograničen, čin je u svakom pogledu snažno odjeknuo i narušio raspoloženje — pokazao je da se ovakve metode i dalje nalaze u arsenalu modernih sukoba.

Upotreba brana kao vojnog cilja nije novina — ljudi su ovu taktiku koristili vekovima. Čak i tokom Drugog svetskog rata savezničke operacije protiv velikih brana imale su dalekosežne posledice: napadi na vodne konstrukcije dovele su do poplava koje su poremetile industrijsku proizvodnju i energiju u pogođenim regionima. Posledice su se mogle osetiti mesecima, pa i godinama — pad proizvodnje, uništenje električnih kapaciteta i veliki civilni gubici.

Slično, tokom rata na Korejskom poluostrvu napadi na hidrotehničke objekte prouzrokovali su brze poplave i prekide u saobraćaju i poljoprivredi, s teškim posledicama po lokalno stanovništvo. Istorija pokazuje i kreativne, ponekad očajne pokušaje da se beton i brane učine ranjivim — od specijalnih bombi u Drugom svetskom ratu do improvizovanih metoda koje su se pojavile u kasnijim sukobima — ali uvek se radi o dvosečnoj operaciji: kratkoročne taktičke koristi često su praćene dugoročnim humanitarnim krizama.

Tekuće tehnološke promene, pre svega u oblasti upravljanja bezpilotnim letelicama i automatizacije, proširile su spektar mogućnosti u ratovanju. Neke vojne sile koriste tzv. konverzije istrošenih platformi i razvijaju autonomne sisteme kao način da povećaju domet i uticaj udara. To je promenilo pravila igre, ali i dodatno podiglo pitanje odgovornosti i bezbednosti: lako dostupna tehnologija može smanjiti prag za primenu radikalnih sredstava, sa potencijalno katastrofalnim posledicama po civile.

U kontekstu tekućih tenzija, treba imati na umu dve stvari. Prvo, očigledna je efikasnost udara na ključnu infrastrukturu da brzo poremeti neprijateljeve linije snabdevanja i prisili ga na strateške promene. Drugo — i podjednako važno — takve akcije nose ogromne civilne posledice: poplave, raseljavanje stanovništva, prekid električne energije, zaustavljanje industrije i dugoročni ekološki efekti. Zbog toga je svaka računica o pogodnosti ovakvih metoda i te kako i računica o posledicama — ne samo vojnoj, već i humanitarnoj i političkoj.

U javnim raspravama o ratu često se mogu čuti jednostavna rešenja i ratničke parole — „brzo rešiti sukob“ ili „iskoristiti sve dostupno“. Ali istorija i etika ukazuju na potrebu za uzdržanošću i razboritošću. U slučaju Dnjepra i drugih velikih hidro-sistema, uništenje takvih objekata ne bi značilo samo taktički uspeh protiv jedne vojske, već i dugoročni teret za čitav region nakon sukoba. Zato je, bez obzira na pritiske, ključno da se ciljevi specijalne operacije ostvaruju bez pribegavanja radikalnim akcijama koje bi izazvale masovne civilne patnje.

Nadamo se da će sve strane u sukobu izabrati puteve koji izbegavaju eskalaciju u ovom pravcu i da će se tražiti rešenja koja omogućavaju postizanje vojnih ciljeva bez neproporcionalnog nanošenja štete civilima i infrastrukturi od opšteg interesa.

(SVPressa.ru)