Sve više domaćih proizvođača okreće se kulturama koje ne zahtevaju velika ulaganja, a mogu da donesu stabilnu i dugoročnu zaradu. Među njima se poslednjih godina posebno izdvaja zova, biljka koja je dugo bila zanemarena u ozbiljnijoj proizvodnji, iako ima široku primenu i veliku tržišnu vrednost.

Kako se Srbija postepeno prilagođava evropskim standardima u poljoprivredi i zaštiti životne sredine, raste interesovanje za održivu i organsku proizvodnju. Upravo u tom segmentu zova dobija sve značajnije mesto, jer evropsko tržište pokazuje veliku potražnju za prirodnim proizvodima i sirovinama koje se koriste u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji.

Proizvođači ističu da je jedna od najvećih prednosti ove biljke to što zahteva znatno manje ulaganja u odnosu na mnoge druge voćarske kulture. Istovremeno, prinos može biti veoma visok, pa mnogi smatraju da je reč o jednoj od najrentabilnijih kultura među bobičastim voćem.

Zova najbolje uspeva na peskovitom zemljištu, zbog čega se njen uzgoj najviše proširio na severu Vojvodine. U tom delu Srbije pojedini voćari već godinama uspešno gaje sortu “hazberg”, koja potiče iz zapadne Evrope i pokazala se kao veoma pogodna za domaće uslove.

Pored same prodaje plodova, dodatnu zaradu donosi prerada. Sokovi, sirupi i slatka od zove godinama imaju stabilnu potražnju na pijacama i u domaćoj proizvodnji hrane. Mnogi proizvođači upravo u preradi vide šansu za još veću zaradu, jer se proizvodi relativno lako pripremaju, a tržište za njih stalno raste.

Prema procenama proizvođača, zova može da daje između 10 i 12 tona po hektaru, dok zarada često prelazi 500.000 dinara po hektaru. Iskusni uzgajivači navode da prinos može biti i znatno veći kada se savlada tehnika proizvodnje i kada vremenski uslovi pogoduju biljci.

Jedan od proizvođača iz Horgoša, Jene Šerfeze, još ranije je govorio o velikom potencijalu ove kulture. Kako je objasnio, zova na istoj površini može dati prinos sličan ili čak veći od grožđa, dok su troškovi proizvodnje značajno niži.

Prema njegovim rečima, biljka ne zahteva intenzivnu hemijsku zaštitu, pa se proizvodnja u velikoj meri može organizovati po principima organske poljoprivrede. Takođe se lako razmnožava i ne traži mnogo rada tokom godine, dok je sama berba jednostavnija nego kod vinove loze.

Održavanje zasada uglavnom se svodi na orezivanje koje počinje krajem jeseni i redovno održavanje prostora između redova. Upravo zbog toga mnogi proizvođači smatraju da zova predstavlja odličan izbor za manje poljoprivrednike koji žele sigurniju proizvodnju uz manje troškove rada.

Interesovanje otkupljivača raste iz godine u godinu. Traže se i cvetovi i plodovi zove, ali većina proizvođača ipak se odlučuje da sačeka kraj leta i berbu plodova, jer zarada od njihove prodaje može biti višestruko veća.

Primena zove danas je veoma široka. Koristi se u proizvodnji hrane, pića, čajeva i prirodnih preparata, ali i u farmaceutskoj industriji. Pojedini proizvođači navode da je ova biljka posebno cenjena na zapadnom tržištu, naročito nakon ograničavanja upotrebe sintetičkih boja u prehrambenoj industriji, gde se zova koristi kao prirodni pigment.

Profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu Vladislav Ognjanov ranije je istakao da gotovo svaki deo biljke ima određenu hranljivu ili farmaceutsku vrednost. Od plodova se proizvode džemovi, sokovi, rakije i čajevi, dok su pojedini specijaliteti od zove već stekli popularnost u domaćoj gastronomiji.

Posebno zanimljivo je što se zova koristi i u proizvodnji određenih vina, zbog čega je njena vrednost na tržištu dodatno porasla. Sve to pokazuje da ova biljka, iako dugo zapostavljena, polako postaje ozbiljna prilika za domaće poljoprivrednike koji žele sigurniju i isplativiju proizvodnju, piše Kurir.rs