Stoji soko visoko na planini, baci pogled dole, a ono visoko, ne možeš ni zemlju da vidiš. Pusti se on tako sa te visine i slobodno pada, pada, pada... Taman kad je izgledalo da će da se polomi, on na metar od zemlje raširi krila i uzleti. Gledao sve to orao, nije mu bilo jasno šta ovaj radi, pa ga upita:
Je li, sokole, šta to radiš?
Ništa, kuliram.
Pomisli orao: "Kad može soko, zašto ne bih mogao i ja?"
Orao ponovi istu stvar: baci se sa visine i pred samu zemlju raširi krila i uzleti. Gledao sad to meda, pa pita orla:
A šta to radiš?
Ništa, kuliram.
Pomisli meda: "A što ne bih i ja?" Skoči meda sa planine i pada, pada...
Stižu ga u padu soko i orao:
Je li, medo, a imaš li ti krila?
Nemam...
Uuu, ala ti kuliraš!