Jedna naizgled obična vožnja od Splita do Ade Bojane pretvorila se u iskustvo koje je Sinišu iz Srbije, kako kaže, podsetilo na ono najvažnije – da ljudskost ne poznaje granice, veru ni naciju.

Svoje iskustvo podelio je na Fejsbuk profilu „Aktivni Odmor - Active Holiday“, gde je opisao dva susreta sa Albancima koji su mu, tokom putovanja kroz tri države, pokazali pažnju i spremnost da pomognu onda kada mu je to bilo najpotrebnije.

„Nema veze, vozim te“

Siniša je iz Splita u Hrvatskoj krenuo BlaBlaCar-om ka Adi Bojani u Crnoj Gori. Vozač koji ga je povezao bio je Albanac iz Skadra koji živi u Minhenu.

Kako mu je to bila prva vožnja BlaBlaCar-om, Siniša je prilikom rezervacije bio uveren da vozač, Aleksandar, putuje preko Ulcinja. Međutim, tek kada je ušao u automobil, shvatio je da je planirana ruta vodila preko Nikšića i Podgorice.

„Gleda mapu, računa i kaže mi da je moj pravac njemu skoro sat i po duži, ali dodaje: 'Nema veze. Vozim te do Ulcinja'“, napisao je Siniša.

Tokom putovanja dvojica muškaraca gotovo sve vreme su razgovarala. Siniša je Aleksandra opisao kao obrazovanog, mirnog, odmerenog i pametnog čoveka.

U jednom trenutku saznao je i da vozač ima uklješten nerv i da trpi velike bolove u leđima.

„Vidim da ga zaista boli. I opet me vozi tamo gde meni odgovara“, napisao je.

Kada su stigli do Ulcinja, na raskrsnici na kojoj se odvaja put prema Skadru, njih dvojica su se rastali.

Siniša navodi da je rastanak bio kao da se poznaju godinama, a vozaču je ostavio dvostruko više novca od dogovorenog.

„Ne zato što je tražio, već zato što neke stvari ne mogu da se plate običnom tarifom“, objasnio je.

Na putu ga zaustavile dve žene

Tu, međutim, njegova priča nije završena.

Nakon što je izašao iz automobila sa torbama, shvatio je da je put gotovo pust i da nema taksija.

Desetak minuta kasnije pored njega se zaustavio stari Golf. Prozori su bili otvoreni, a unutra su bile dve nasmejane žene.

„Hajde, ulazi“, rekle su mu.

Nisu išle sve do Ade Bojane, ali su bile spremne da ga povezu deo puta.

Za volanom je bila Medina, Albanka i profesorka u školi.

Tokom vožnje ispričala mu je da je samo dan ranije na putu videla dvojicu ljudi koji su pešačili čak iz Švedske. Zaustavila je automobil, pokupila ih, odvela svojoj kući, nahranila i omogućila im da prespavaju.

„Volim da pomažem ljudima. Ne Albancima. Ne Srbima. Ne svojima... Ljudima“, rekla je Medina, prema Sinišinim rečima.

Upravo ta rečenica posebno ga je pogodila.

„Ja nemam vremena za to“

„Sedim u tom starom Golfu, vetar ulazi kroz prozor, a meni se oči cakle od emocija“, napisao je Siniša.

Na kraju objave izneo je i poruku koju je, kako kaže, poneo sa ovog putovanja.

„Juče su me, na putu kroz tri države, dva divna Albanca tretirala sa više pažnje, poštovanja i ljudskosti nego što mnogi dobiju od svojih najbližih. Vi slobodno mrzite koga vam televizor, istorija, politika ili komšiluk kažu da treba da mrzite. Ja nemam vremena za to.“

Dodao je da voli ljude bez obzira na njihovu rasu, veru ili naciju.

„Na kraju puta čoveka ne određuje zastava koju nosi. Nego da li će stati kad te vidi pored puta“, zaključio je.

„Ko je čovek, čovek je“

Objava je izazvala brojne reakcije korisnika društvenih mreža, a većina komentara nosila je sličnu poruku – čoveka ne određuje nacionalnost kojoj pripada, već način na koji se ponaša prema drugima, posebno kada je nekome pomoć potrebna.

„Tačno tako. Ko je čovek, čovek je, a to se vidi u situacijama kada nekom treba pomoć“, napisao je jedan od korisnika.

Priča o Sinišinom putovanju tako je, umesto običnog iskustva sa puta, postala podsećanje da se dobrota često pojavi upravo onda kada je najmanje očekujemo – i od ljudi od kojih je možda najmanje očekujemo.

(Blic)