Ko zapravo pokreće bogati zapad Evrope? Iza uredno složenog povrća na policama supermarketa često stoje slabo plaćeni, gotovo nevidljivi radnici iz drugih zemalja. Novinarka Saša Ulova provela je mesec dana radeći na jednoj farmi u Nemačkoj, a iskustvo koje je opisala za „Gardijan“ otkriva koliko težak može da bude život sezonskih radnika.

„Ležim u čistom krevetu. U sobi je šest kreveta, raspoređenih na sprat. Pokušavam da zaspim, ali je prilično toplo, a iza zida, tik uz moju glavu, grmi ogroman televizor na poljskom. Niko ga ne gleda, ali izgleda da ga niko nikada ni ne isključuje. Ipak, konačno sam stigla. Osećam kako stres polako popušta“, započinje Saša svoju ispovest.

Na farmu je stigla nakon dugog putovanja vozom. Sa stanice su je odvezli do imanja, gde ju je dočekala Edita, čiji suprug Markus poseduje farmu. Edita je uzela njen težak kofer, pun hrane, i odnela ga na sprat, u prostor za stanovanje smešten ispod krova velike štale.

Saša je odlučila da se zaposli na farmi kako bi iz prve ruke videla u kakvim uslovima rade ljudi od kojih u velikoj meri zavisi evropska prehrambena industrija.

Posao je pronašla preko poljskog sajta, jer veliki broj Poljaka odlazi u Nemačku na sezonski rad.

U telefonskim razgovorima saznala je da će raditi sedam dana nedeljno, najmanje deset sati dnevno, za 6,20 evra po satu. Agenciji je morala da plati naknadu od 200 evra, a još 105 evra za krevet. Hranu je trebalo sama da kupuje i priprema.

Rečeno joj je i da ponese čizme i gumene rukavice.

Prvi dan: Luk, kupus i sati koji nikako da prođu

Već narednog jutra cimerka Danka, žena u šezdesetim godinama, odvela ju je u veliku halu za pakovanje. Tamo je već radilo tridesetak žena.

Stajale su pored pokretnih traka i sortirale salatu koja je odlazila u mašine za pakovanje.

Sašin prvi zadatak bio je da prepolovi oljuštene glavice žutog luka i spakuje ih u plastične kese. Zatim je trebalo da ljušti crveni luk i seče ga na komade od tri centimetra.

Žene sa kojima je radila bile su ljubazne. Jedna joj je čak predložila da ona samo ljušti luk, a da će se pobrinuti za sečenje.

Ipak, stajanje na istom mestu satima činilo je da vreme do pauze za ručak prolazi neverovatno sporo.

„Čak je i odlazak u toalet bio neprijatan, jer je bilo jasno da ne bi trebalo previše često da odlazimo“, opisuje novinarka.

Po povratku u smeštaj svi su se okupljali oko dva šporeta kako bi pripremili hranu.

Tamo je upoznala Sabinu i Evelinu, majku i ćerku iz Poljske. Sabina je kod kuće ostavila porodicu kojoj je slala novac. Njen suprug odavno je otišao, pa je ona morala da pronađe način da izdržava decu i pomogne najbližima.

Saša je razgovarala sa njom i o dvanaestogodišnjoj ćerki Neli, koja je ostala u Poljskoj.

Sabina joj je rekla da se devojčica navikla na njeno odsustvo i da je tetku, sa kojom živi, počela da doživljava gotovo kao majku.

To je bila cena koju je porodica plaćala da bi imala od čega da živi.

Dani su prolazili u ljuštenju i seckanju luka, paprike, paradajza, korenastog povrća, bundeve, kupusa i krastavaca.

Sašu su ubrzo počeli da bole zglobovi. Gomile povrća pred njom kao da nikada nisu nestajale.

Prvog dana smena se završila u 18 časova. Sabina joj je ponudila da zajedno odu do prodavnice, udaljene tri kilometra.

Pre polaska oprala je kosu i obula štikle, iako ih je čekalo dugo pešačenje.

„Shvatila sam da ponekad samo želi da izgleda lepo i da se oseća kao čovek“, piše Saša.

Dve evidencije radnih sati

Tokom te šetnje Sabina joj je objasnila kako funkcioniše obračun rada.

Prema njenim rečima, radnici su stvarno provodili na poslu mnogo više sati nego što je beleženo u službenoj evidenciji.

Saša je ugovor potpisala približno trećeg dana rada. Dobila je i dva lista za upisivanje radnih sati.

Na jednom su beleženi sati koje je zaista odradila, a na drugom oni koji su se vodili kao zvanični: najviše deset sati dnevno, šest dana u nedelji.

„Već sam čula za dvostruko vođenje evidencije, ali ovde su mi to predstavili kao nešto sasvim normalno. Niko ništa nije objašnjavao“, navodi ona.

Prema službenom listu, jednog dana trebalo je da završi posao u 16 časova. U nedelju, prema toj istoj evidenciji, uopšte nije radila.

Stvarnost je, međutim, izgledala drugačije.

„Nikada ne znaš kada ćeš završiti“

Jedna od najtežih stvari bila je neizvesnost.

Niko radnicima nije mogao da kaže kada će se smena završiti.

Kada je Saša pitala da li će u nedelju popodne imati slobodno, jedna žena joj je odgovorila:

„Molim te, shvati da ovde nema radnog vremena, nema onog od ponedeljka do petka. Ovde ti samo kažu da ideš na posao, a nikada ne znaš kada će se završiti.“

Posle višesatnog seckanja tvrdog povrća, nošenja teških sanduka i rada sa stalno mokrim rukama, Saša je osećala sve jače bolove.

Ruke su joj trnule, zglobovi su je boleli, a od kuće je morala da traži lekove.

Nije problem bio samo u fizički zahtevnom poslu. Radnici su, kako opisuje, na nogama provodili i po 14 sati dnevno.

A kada bi se vratili u smeštaj, čekali su ih kuvanje, čišćenje i pranje odeće.

Kupatilo su delili, pa je ujutru i uveče uvek bilo zauzeto. Radna odeća brzo je poprimala miris luka, a za sve je postojala samo jedna mašina za pranje veša.

„Morala bih da čekam do noći da se mašina oslobodi. Ali radije bih spavala“, priznaje novinarka.

Posle nekog vremena, čak je i takav život počeo da izgleda normalno.

Većina radnica bila je u pedesetim godinama. Bilo je i mlađih, kao i žena približno Sašinih godina.

Neke su izgledale mnogo starije nego što jesu, mada je bilo teško proceniti koliko su tome doprineli iscrpljenost i težak rad.

Šta se dogodilo kada je najavljena inspekcija

Jednog nedeljnog jutra Danka je dotrčala sa vešću da dolazi inspekcija rada.

Odmah je objasnila šta treba reći inspektorima.

Ako ih pitaju koliko rade, odgovor je trebalo da bude devet ili deset sati dnevno. Bilo je važno i da kažu da imaju dve pauze.

Danka je čak kupila novi stolnjak za zajedničku kuhinju kako bi prostor izgledao urednije. Svaka žena morala je da izdvoji po tri evra za njega.

Danka je ranije radila u fabrici u Poljskoj. Posao je izgubila kada je bila u pedesetim godinama.

Prema njenoj priči, šef joj je jednog dana rekao da je prestara za taj posao.

Tako je završila na nemačkoj farmi.

Saši je pokazivala fotografije dece, supruga i unučadi koji su ostali u Poljskoj. Na njima je bilo mnogo lepih porodičnih trenutaka, ali nje nije bilo.

Planirala je da se vrati porodici kada ode u penziju.

U ponedeljak ujutru vlasnik farme obratio se radnicima na nemačkom. Rečeno im je da ne izlaze iz hale i da rade mirno, bez žurbe.

Takav tempo bio je neobičan.

Inspektori, dvojica muškaraca, stigli su oko deset časova.

„Gledala sam u njih, a oni kao da nas nisu videli. Prošli su pored nas kao da ne postojimo“, piše Saša.

Tog dana završili su posao u 11.50, nakon šest sati rada. Prema njenom svedočenju, za to vreme nisu imali pauzu za hranu i vodu, a većina nije odlazila ni u toalet.

Radnici koji su srećni što rade i po 14 sati

Saša piše i da su mnogi radnici pili alkohol. Razloge je videla u usamljenosti, iscrpljenosti i činjenici da posle posla nisu imali gotovo nikakav društveni život.

Dugo je verovala da se uslovi rada neće poboljšati dok god bude dovoljno ljudi spremnih da iz druge zemlje dođu i prihvate posao pod takvim uslovima.

Ali jedno je razmišljati o tome, a drugo živeti među ljudima koji rade po 14 sati dnevno i zahvalni su što su dobili priliku da toliko rade.

„Barem ćemo zaraditi više“, govorili su.

Uveče bi Saša gledala njihova iscrpljena lica i prazne poglede.

Te nedelje nijednog dana nisu završili pre 20 časova.

Kada bi se smena konačno završila, među radnicima se osećalo olakšanje. Istovremeno su bili zadovoljni jer su uspeli da sakupe više radnih sati.

Svi su imali neki razlog zbog kojeg su tu.

Neko je štedeo za stan. Neko je pokušavao da obezbedi mirniju starost. Neko je slao novac deci.

Ali bilo je i ljudi koji su godinama ostajali na farmi, dok im se porodični život sve više udaljavao.

Nedelja iz pakla

Posle tri iscrpljujuće nedelje, rad je postao još teži.

Uprava je saopštila da su u supermarketima počele akcijske prodaje salate, pa je trebalo ubrati što više povrća pre mraka.

Radnici su poslati na polje.

Među njima se pričalo da bi po povratku mogli da budu poslati i u halu za pakovanje.

Evelina, koja je radila pored Saše, predložila je da odbiju dodatni rad ako ih uveče ponovo pošalju u halu.

Ali postavila je jedan uslov.

„Za nas je veoma važno da budemo ujedinjeni“, rekla je.

Saša je obećala da neće izneveriti njihov dogovor.

A onda su nastavile da rade.

Posle dvanaest sati smene, jedan od šefova upalio je svetla na traktoru.

Rad se nastavio pod reflektorima.

Žene su bile toliko umorne da su se jedva držale na nogama. Ruke su im bile bolne i otečene, ali nastavile su da beru salatu, pune gajbe i ubacuju ih u kamion.

Prošlo je još više od sat vremena.

Povremeno bi se čulo da neko više ne može, ali niko nije stao.

„Propustili smo priliku da se pobunimo. Prkos se utopio u iscrpljenosti“, napisala je Saša.

Mesec dana rada za 1.500 evra

Nakon mesec dana Saša je napustila farmu.

Dobila je 1.500 evra u gotovini.

Koleginice su je srdačno zagrlile i govorile joj da se obavezno vrati.

Poslednjeg popodneva pogledala je prodavnicu u kojoj se kupcima nudilo povrće sa farme.

Izgledala je kao mali raj za ljubitelje organske hrane.

Bila je lepa, rustično uređena i prijatnog mirisa. Povrće je bilo uredno izloženo, sa oznakama porekla.

Ipak, Saša navodi da se, osim salate i brokolija, veliki deo proizvoda dopremao na veliko. Povrće se zatim sortiralo, čistilo i pripremalo za prodaju.

Kupci su dolazili u velikim, skupim automobilima.

„Ako bi slučajno videli nekoga od nas, obično bi skrenuli pogled“, prisetila se.

Jednom je primetila mušteriju koja je pažljivije pogledala neugledne radničke spavaonice.

Ali radnici se, kako kaže, uglavnom nisu ni kretali po dvorištu dok je prodavnica bila otvorena.

Bili su na poslu.

„Ne znam ni da li bi kupce zanimalo u kakvim uslovima radimo“, zaključila je novinarka.

I upravo u tome je možda najteži deo njene ispovesti. Kupac vidi sveže povrće, uredne police i zemlju porekla na etiketi. Ono što ne vidi jesu žene koje su ga satima brale, ljuštile i pakovale, razmišljajući samo o tome koliko će novca na kraju meseca moći da pošalju kući.

Izvor: Svedočenje novinarke Saše Ulove za „Gardijan“.