Tvrdnja albanskog Arheološkog muzeja da je Pećka patrijaršija zapravo „kompleks prvobitnih vizantijskih crkava koje su kasnije sistematski pretvorene u raško-srpske pravoslavne crkve“ ne predstavlja nikakav bezazleni pokušaj tumačenja istorije, već ozbiljan ideološki problem. Ovakva formulacija nema nikakvu naučnu vrednost, ali nosi opasnu poruku koja se ne sme ignorisati.

Na to ukazuje doktor istorijskih nauka iz Kosovske Mitrovice Miloš Damjanović, koji smatra da je reč o novom pokušaju ugrožavanja srpske kulturne i verske baštine na Kosovu i Metohiji.

On naglašava da izjave institucije poput muzeja u Peći, koji funkcioniše pod upravom privremenih prištinskih vlasti, ne bi trebalo posmatrati kao relevantne sa naučne strane, ali da se ipak ne radi o bezazlenoj objavi, već o delu šire politike.

Povod za ovu reakciju bila je objava muzeja tokom posete učenika jedne albanske srednje škole Pećkoj patrijaršiji, u kojoj se tvrdi da su restauratorski radovi koje su sprovodili srpski stručnjaci u 20. veku, kao i između 2006. i 2008. godine, navodno doveli do „degradacije i uništavanja starijih slojeva“ koji datiraju iz perioda od 4. do 6. veka.

Damjanović ističe da se ovde ne može govoriti o istorijskom revizionizmu u pravom smislu, jer je revizionizam kao naučna metoda legitiman kada se zasniva na činjenicama i ozbiljnim istraživanjima. U ovom slučaju, međutim, toga nema.

Prema njegovim rečima, radi se o politički motivisanom potezu koji predstavlja deo šire ideološke matrice usmerene protiv srpskog naroda. On smatra da je u pitanju zloupotreba istorije i kulturnog nasleđa sa ciljem oblikovanja javnog mnjenja i stvaranja narativa koji se koristi za dalje jačanje političkih i nacionalnih tenzija.

Damjanović dodaje da ovakvi pokušaji nisu nikakva novost, već kontinuitet koji traje godinama, pa i decenijama. Kako kaže, već dugo postoje pokušaji ne samo reinterpretacije, već i preimenovanja, menjanja identiteta i manipulacije srpskim kulturnim i verskim nasleđem na Kosovu i Metohiji.

Na meti takvih pokušaja nisu samo Pećka patrijaršija, već i Visoki Dečani, crkva na Novom Brdu, crkva u selu Vinarce, kao i brojne druge svetinje.

On smatra da se radi o sistematskom pokušaju preuzimanja srpske sakralne baštine kroz njeno novo tumačenje i predstavljanje kao nečega što joj istorijski ne pripada. Naglašava da za takve tvrdnje ne postoje nikakvi pouzdani dokazi, niti imaju uporište u ozbiljnoj nauci.

Zbog toga, kako kaže, ne treba fokus stavljati samo na same izjave, već na širi kontekst i ciljeve koji stoje iza njih.

Kako ističe, srpski narod na Kosovu i Metohiji nalazi se pod pritiskom na više nivoa, a jedan od njih jeste i napad na njegovo kulturno i duhovno nasleđe. Ovakve aktivnosti imaju dugoročne posledice, ne samo po međuetničke odnose, već i po bezbednost i opstanak Srba na tom prostoru.

Posebno zabrinjava, kaže, to što se nove generacije oblikuju kroz takve narative, što dodatno produbljuje podele i netrpeljivost.

On podseća da je u ranijem periodu postojala praksa direktnog uništavanja i skrnavljenja srpskih svetinja, ali da se vremenom pristup promenio.

U međuvremenu su najznačajniji srpski manastiri uvršteni na listu zaštićenih kulturnih dobara pod okriljem UNESKO-a, što je promenilo pristup. Zbog međunarodnih standarda i političkih ambicija, direktno uništavanje zamenjeno je drugim metodama.

Tako se, prema njegovim rečima, sa fizičkog uništavanja prešlo na pokušaje prisvajanja, preimenovanja i reinterpretacije kulturne baštine.

Danas se, kako kaže, sve češće može videti pokušaj da se srpsko nasleđe predstavi kao deo albanskog identiteta, i to bez ikakvog istorijskog osnova, što smatra posebno problematičnim.

On naglašava da bi ovakve pojave morale da budu jasno osuđene, ne samo od strane Srbije, već i od međunarodne zajednice, koja snosi deo odgovornosti za situaciju na Kosovu i Metohiji.

Međutim, prema njegovim rečima, međunarodni akteri često pokazuju nedovoljnu reakciju, što dodatno otežava položaj srpskog naroda.

Na kraju podseća da je Pećka patrijaršija jedan od najvažnijih manastira Srpske pravoslavne crkve i njeno tradicionalno sedište. Osnovana je kao duhovni i administrativni centar u vreme Nemanjića, a od 1346. godine postaje sedište obnovljene Srpske patrijaršije.

Crkvu Svetih apostola podigao je arhiepiskop Arsenije I u 13. veku, a oslikana je oko 1260. godine.

UNESKO je 13. jula 2006. godine proglasio Pećku patrijaršiju delom svetske kulturne baštine, u okviru srednjovekovnih spomenika na Kosovu, i istovremeno je uvrstio na listu ugroženih dobara.