Za pokušaj izvođenja obojene revolucije u Srbiji nikada nije bila dovoljna samo rešenost određenog dela odnarođenih političara, plaćenika NVO sektora, kvaziintelektualne elite, studenata i njihovih profesora - kako bi i univerzitetski sektor bio pokriven. O tome nam najbolje svedoči prva, uspešna, svetska obojena revolucija, izvedena u bivšoj SR Jugoslaviji 2000. godine. Svima gore nabrojanima - od Vojislava Koštunice, Zorana Đinđića i Vesne Pešić, preko Miroljuba Labusa, Vladete Jankovića i Dragoljuba Mićunovića, do Srđe Popovića, Nataše Kandić i Borke Pavićević, ključna je bila podrška medija, koji su militarizovani, obučeni, plaćeni i pripremljeni za udar koji treba da se desi. Posle 25 godina, nova obojena revolucija zakucala je na vrata Srbije, a i ovoga puta militarizovani „mediji“ su odigrali ključnu ulogu.

Druga obojena revolucija, kojoj smo svedočili duže od godinu dana, svoj koren pronašla je u nastanku prve i one su neraskidivo povezane sa razvojem tehnologije masovnih medija u našoj zemlji. Taj razvoj odvijao se u fazama, u odnosu na sankcije i tešku ekonomsku situaciju u zemlji. Za cilj je imao samo stvaranje paralelnih institucija, što je vodilo stvaranju paralelnog „javnog servisa“ u obe „revolucije“.

Prva faza tiče se uvođenja kablovske televizije u srpske domove, čime je domaće stanovništvo od „dva kanala“ preko analogne antene, najednom dobilo pristup evropskim i svetskim TV stanicama. Paralelno sa tim procesom teklo je osnivanje „alternativnih“, „nezavisnih“ medija, TV i radio stanica, poput B92, kojima nije bila bitna tehnologija preko koje će se prikazivati gledaocima, tj. slušaocima, već zadovoljstvo inostranih finansijera njihovim radom, od kojih su se često isticali Džordž Soroš i Fond za otvoreno društvo, ali i američke agencije USAID, NED i NDI.

Druga faza podrazumevala je okupljanje tih „nezavisnih“ medija u celinu, tj. pod jedan kišobran, tzv. Asocijaciju nezavisnih elektronskih medija (ANEM), koja je obučavala buduće novinare-propagandiste za rad na izvođenju obojene revolucije. Obučeni propagandisti služili su i za period nakon revolucije, kada je počeo progon srpskih patriota, opšta pljačka države i rastakanje zajednice SCG, te na kraju jednostrano proglašena nezavisnost narko-države na jugu Srbije u čemu je glavnu reč imala TV B92, koja je zvanično otvorena 6. oktobra 2000. godine.

Treća faza podrazumevala je stvaranje paralelne institucije, kompanije SBB za usluge kablovske televizije kao najjačeg mas-medija, koje počinje u unutrašnjosti Srbije pod palicom tajkuna Dragana Šolaka, uz kapital Džordža Soroša, baš na temeljima „nezavisnih“ TV stanica i zloupotrebom državne infrastrukture. Razvojem SBB-a u srpske domove ušli su „čista slika“ i nečasne namere finansijera, koji su u jednom trenutku kontrolisali najmanje 65 odsto tržišta Srbije kada je u pitanju kablovska televizija.

Naposletku, četvrta faza koja je bila i preduslov za pokušaj izvođenja druge obojene revolucije tiče se militarizacije TV stanice N1, kao nosećeg stuba SBB-a, koji je sve „nezavisne“ TV stanice i druge medije potčinio svojoj kontroli. Srpski, tj. regionalni recidiv CNN-a, kao nekada TV B92, sada se uveliko reklamira kao alternativni, „nezavisni“ „javni servis“. Ovo nije nova praska, već nastavak stvaranja paralelnih institucija u uslovima u kojima danas blokaderi teroristi, a 90-ih žuti lopovi nisu zadovoljni radom pravog javnog servisa i drugih medija, ma koliko u njima bilo njihovih ljudi, obučenih u ANEM-u i drugim „novinarskim školama“.

Kablovska televizija i „nezavisni“ mediji

Beograd je bio jedan od prvih gradova u Evropi koji je još 1987. godine imao svoju kablovsku televiziju. U zemlji u kojoj su postojala samo dva kanala javnog servisa, stanovnici novoizgrađenog naselja Cerak 2 imali su privilegiju da gledaju Super, Sky, SAT-1, RAI i druge evropske TV stanice.

Napredna tehnologija prenosa TV signala preko kabla, umesto preko analogne antene (najčešće „riblja kost“) već se uveliko širila Evropom, nakon što je već bila preuzela tržište SAD. Prepoznavši potencijal u ulaganje u kvalitet prenosa signala najznačajnijeg masovnog medija tada - televizije, već 1990. godine Pošte Srbije i njen ogranak od kojeg će da nastane „Telekom Srbija“, stvorili su operatora kablovske televizije i radija „Pošta KDS“ (Kablovsko-distributivni sistem).

Operator se, usled sankcija i krvavog raspada SFRJ, značajnije počeo da bavi razvojem prave mreže tek 1997. godine, kada je „na kabl“ prikačen Palić kod Subotice. Za njim su usledili i drugi gradovi, a tek na kraju i manja naselja po Srbiji, za šta je trebalo da prođe mnogo godina i cela jedna obojena revolucija 5. oktobra 2000. godine.

Međutim, u vreme borbe domaćih izdajnika protiv Srbije 90-ih godina, finansijerima „opozicije“ je važnije bilo da širom zemlje rasprostrane svoju propagandu, nego kakav je kvalitet slike. Radio B92, kao stub antiratnog pokreta u uslovima borbe srpskog naroda za goli opstanak širom Balkana, do 6. oktobra 2000. godine nije prerastao u televiziju. Ipak, 90-ih godina na mestu alternativnog „javnog servisa“ bio je predstavljan Studio B.

Pored Radio B92 i Studio B, na desetine radio stanica, te lokalne TV stanice iz gotovo svih gradova u Srbiji, radili su za opoziciju. To je posebno dobilo maha nakon pobune studenata 1996-97. godine, kada je antisrpska opozicija otela vlast u mnogim lokalnim samoupravama.

Okupljanje „nezavisnih“ medija u ANEM

Opozicione radio i TV stanice koje su nakon 1991. godine nikle na tlu Srbije, osim mešavine privatnog kapitala i stranih donacija, radile su na ukrupnjavanju i okupljanju, kako bi se i sredstva dobijena iz inostranstva „pravilnije“ delila, a kako bi pred stranim zaštitnicima delovali jedinstveno kada treba da se napadne država.

U te svrhe 1993. godine nastala je Asocijacija nezavisnih elektronskih medija (ANEM). Njeni prvi, najverniji članovi i stubovi oslonci bili su Radio B92 i TV Studio B. Radio stanice širom Srbije i Crne Gore - BOOM 93 Požarevac, Antena M Podgorica, Bajina Bašta, Smederevo, Cetinje, takođe su postale članice ove mreže.

Kako sami navode - cilj je bio da se „izolovani“ mediji ujedine, što je bio prvi korak ka ukidanju „monopola medija“ koji su bili pod kontrolom države. Potpuno jasno, Asocijacija je nastala upravo u svrhe stvaranja paralelnih institucija koje treba da pripreme revoluciju.

Upravo ovu tvrdnju potkrepljuju sami osnivači ANEM-a, koji navode da je „sve do početka masovnih građanskih protesta u zimu 1996-97. godine uticaj nezavisnih, nedržavnih elektronskih medija bio veoma ograničen“.

Sami navode da je nakon otimanja vlasti od strane opozicije u lokalnim samoupravama, preko trideset gradova i opština dalo članice u ANEM, što radio, a što TV stanice. U julu 1997. godine ANEM je formirao i mrežu od 19 pridruženih „nezavisnih“ stanica, a već u junu 1998. godine, kada su šiptarski teroristi uveliko izvodili pobunu na KiM, ANEM je imao mrežu od 35 stanica, koje su danonoćno radile protiv Srbije i srpskih interesa.

ANEM danas okuplja veliki broj medija i održava „radionice“ koje se na prvom mestu tiču bezbednosti novinara, koja je prema njima problematična, i konstantno je deo narativa pred strancima i domaćom publikom da vlast u Srbiji napada „nezavisne“ novinare. Međutim, da bismo razumeli ulogu ANEM-a u ovom procesu, vredi se podsetiti slučaja Ivana Bjelića i Lazara Dinića.

Ljudi koji su aktivisti opskurnih, ali ekstremizovanih neformalnih anarhističkih udruženja Stav i Sviće, često su predstavljani i kao „studenti“ kada je to odgovaralo narativu. Ipak, na nedavno završenim lokalnim izborima u Boru, Bjelić i Dinić bili su.....novinari(?!). Tamo su se pojavili kao izveštači mesečnika (?!) Revolt, koji je zamišljen kao magazin isključivo u PDF formatu, gde se analiziraju društveni događaji.

Ne ulazeći u kvalitet analiza, koji je ispod svakog nivoa, zanimljivo je i to da „redakciju“ čine Marko Živković kao glavni i odgovorni urednik, koji je sin bivšeg premijera iz redova žutih Zorana Živkovića za kojeg se vezuju nebrojene afere manipulisanja javnim novcem, pomenuti Bjelić i Dinić i blokaderi Dimitrije Stanković, Milana Mijić, Višnja Vukajlović i Teodora Savić.

Ključnu ulogu u širenju priče o tome da su napadnuti „novinari“, odigrao je upravo ANEM potencirajući da je „novinar“ Lazar Dinić uspešno operisan nakon napada. Veran Matić, zastupnik i osnivač ANEM-a, nekadašnji ideolog, glavni urednik TV B92, insistirao je na ovom slučaju, apelujući i na institucije Evropske unije da reaguju i kazne Srbiju. Čak je i sud uvažio to da su Dinić i Bjelić, iako očito politički aktivisti, ipak „novinari“, samo iz razloga što su pod palicom Živkovićevog sina za 1.000 dinara registrovali sajt na koji su ubacili nekoliko pljuvačkih tekstova, i to sve zajedno nazvali „magazinom“.

Osim sastava članova REM-a, kojim se ANEM takođe bavi, glavna tema ove organizacije je projektno sufinansiranje, tj. obuka „novinara“ i redakcija kako da se takmiče za sredstva iz budžeta Srbije, ali i fondacija poput Soroševe/institucija EU.

Uprkos tome što se radi o stotinama hiljada evra koje svake godine uzimaju, što iz budžeta, što od stranih donatora, još jedna od linija narativa ANEM-a je da 100-ak opozicionih medija „jedva preživljava“, da im je potrebna pomoć i da je veliko pitanje šta će se s njima desiti u narednih godinu dana.

Ali, pošto su u laži kratke noge, treća faza razvoja masovnih medija u Srbiji daje nam detaljan odgovor na pitanje da li su opozicioni mediji zaista tako slabi, pred gašenjem i nemaju finansijska sredstva, kako tvrdi Veran Matić i druge arhitekte obojene revolucije.

Izgradnja SBB paralelne kablovske mreže: Izvršilac - Dragan Šolak, finansijer - Džordž Soroš

Nakon osnivanja televizije B92, na jednom mestu okupili su se svi obučeni propagandisti, pa je počeo projekat stvaranja „nove“ druge Srbije, po uzusima duboke države i sa narativom srpske krivice za građanske ratove, ekonomsku propast izazvanu sankcijama i na kraju za samu NATO agresiju na našu zemlju.

Međutim, ni nacionalna frekvencija ove televizije nije bila dovoljna za sveobuhvatno širenje narativa koje je počelo 90-ih preko lokalnih televizija i radio stanica. Zato je bilo potrebno da se prodor „nove“ tehnologije, tj. širenje kablovske mreže u Srbiji, iskoristi za ove svrhe.

Ključnu ulogu u ovom poslu odigrao je Dragan Šolak, tajkun koji je karijeru počeo u Sloveniji prodajući VHS kasete i piratske filmove. Njegovi zločini nad Srbijom postali su deo Wikileaks dokumenata, na osnovu čega je Srbija i saznala za sve ovo.

Nakon propasti ovog biznisa, 1998. godine se vratio u Srbiju, kada je u sprezi sa kragujevačkim prvacima DOS-ovske i SPO scene, Vlatkom Rajkovićem i Veroljubom Stevanovićem, koristio rupe u zakonima u sopstvenu korist.

Prvo je zajedno sa svojim zetom Dušanom Radosavljevićem osnovao firmu Kablovski distributivni sistem (KDS), malog lokalnog provajdera kablovske televizije koji je uz ustupke vladajuće žute klike zagospodario Kragujevcom i okolinom.

Naime, prema tadašnjim zakonima, KDS nije mogao da se registruje kao distributer TV signala bez podrške Skupštine grada Kragujevca, jer je igrom slučaja Skupština bila vlasnik lokalne TV stanice Radio-televizija Kragujevac, koja je jedina mogla da bude distributer. Zato je RTK fiktivno postala vlasnik 25 odsto kapitala u KDS-u. Međutim, već sledećim aneksom ugovora RTK je izbačena iz vlasništva i Šolak je nastavio da kontroliše KDS samostalno.

Uz pomoć lokalne vlasti, ali uz ključnu ulogu lokalne TV stanice, a što je rađeno i u drugim gradovima, Šolak je ostvario početnu prednost koja će u narednim godinama da preraste u imperiju.

Prava prekretnica u Šolakovoj karijeri, međutim, došla je 2001-2002. godine, kada je Srbija postala plen žute kuge, a „filantropske“ fondacije sa svojom NVO pešadijom počeli su da kidaju zemlju poput lešinara. Naime, KDS je konkurisao za dokapitalizaciju kod Southeast Europe Equity Fonda (SEEF) - fonda koji su osnovali američka državna agencija OPIC i Soros Private Funds Management, odnosno Džordž Soroš lično.

Šolak je imao direktan kontakt sa Sorošem i uspeo je da obezbedi investiciju u KDS od 10 miliona dolara u dve tranše. Taj novac nije bio samo injekcija kapitala, već je omogućio agresivnu kupovinu desetina manjih kablovskih operatera širom Srbije, koji su po pravilu nastajali na istom šablonu kao i KDS.

U razvoju KDS-a, koji je 2003. godine postao Serbia BroadBand (SBB), sa sedištem u Luksemburgu, učestvovala je i Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) koja je investirala 15 miliona evra, kupujući milion deonica SBB-a. Taj novac je dao dodatni vetar u leđa Šolaku da napravi „masakr“ na tražištu Srbije.

Zašto su Soroš i EBRD investirali u malu firmu iz Kragujevca, nepoznatog bivšeg prodavca VHS kaseta, može samo da se nagađa. Ali je jasno da je kompanija nakon ovih „intervencija“ uspostavila monopol i dominaciju tržištem.

Međutim, do prave dominacije došlo je postepeno, a ključna stvar se krila u pominjanoj prvoj fazi razvoja tehnologije mas-medija. Naime, Pošta Srbije, tj. Telekom Srbija, kao državno preduzeće, vrlo brzo je početkom 2000. godina širio infrastrukturu za kablovsku televiziju u zemlji. Kvalitetna oprema i napredna rešenja omogućila su da se mreža vrlo brzo pojavi u svim većim gradovima.

Upravo tu činjenicu je, opet u odnosu na zloupotrebu kontakata u vrhu žutog preduzeća, iskoristio Dragan Šolak. On je masovno koristio postojeću mrežu Telekom Srbija i Pošte, njihove optičke niti, stubove, ormare i kablovske kapacitete.

Ostalo je zabeleženo da su monterske ekipe SBB-a ulazile noću ili preko veze u Telekomove objekte, priključivale se na njihov signal i razvlačile kablove po zgradama, a za to su plaćale ili simbolične iznose ili nisu plaćali uopšte. Već 2003. godine potpisan je prvi ugovor sa Telekomom za korišćenje infrastrukture, i to po ceni od svega nekoliko dinara po metru kabla mesečno. Uz takve prednosti SBB-a, Telekomu se praktično nije isplatila tržišna borba sa nekim ko usluge nudi praktično besplatno, jer za infrastrukturu nije platio apsolutno ništa. SBB je u rekordnom roku pokrio Beograd, Novi Sad, Niš i druge veće gradove.

Posle 5. oktobra 2000. godine država, Telekom i PTT nisu pružili nikakav ozbiljan otpor. Umesto da zaštite svoju infrastrukturu i tržište, državni operateri su uglavnom ogoljeno nasilje nad budžetom gledali sa strane.

Dok su oni kasnili sa digitalnom kablovskom televizijom i brzim internetom, SBB je nudio bolji servis koristeći tuđu infrastrukturu i brzo privlačio korisnike. Već 2018. godine govorilo se o tome da je SBB imao preko 54 odsto tržišta, a Telekom svega 25 odsto - i to na papiru. Međutim, realnost je govorila da je učešće SBB-a na tržištu i preko 65 odsto, gde je Telekom počeo da se odupire tek nakon 2012. godine i pada žute kuge s vlasti.

Baš ovako kako je opisano, uz Sorošev kapital i tuđu infrastrukturu koju praktično nije plaćao, Dragan Šolak je od prodavca kaseta postao osnivač carstva koje će kasnije prerasti u United Grupu. I pored svega lošeg što je uradio Srbiji, najgore je tek sledilo kada je CNN u Beograd i u region doveo svoju franšizu pod nazivom N1.

Militarizacija N1 i stvaranje paralelnog „javnog servisa“

Godine 2013. Dragan Šolak je za 1,2 milijarde evra prodao većinski deo Junajted grupe američkom investicionom gigantu KKR (Kohlberg Kravis Roberts). Pregovore o kupovini je sa strane KKR lično vodio general Dejvid Petreus, bivši direktor CIA i jedan od najmoćnijih ljudi američkog establišmenta. Takođe, on je taj ko je presudno uticao na to da CNN otvori filijalu na Zapadnom Balkanu, sa redakcijama N1 u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu.

Taj posao nije bio obična finansijska transakcija već strateški ulazak duboke države u srpske medije na velika vrata. Za razliku od 90-ih kada su kroz komplikovane šeme finansiranja kontrolisali širi narativ, ali ne i rad po dubini, sada je otvoren medij koji je u potpunosti bio u njihovim rukama. I za Dragana Šolaka je ovo bilo veliko finale svega onoga što je stvarao 12 godina kroz zloupotrebe državnih resursa na štetu Telekoma Srbija. O tome su pisali čak i istraživački novinari na samom tom zapadu, jer su zloupotrebe bile toliko očite, jer je i američka ambasada bila direktno uključena na strani Šolaka.

Takođe, Šolak je formalno prodao većinski paket akcija, ali je zadržao najveći deo stvarne moći i nadležnosti u Grupi. To mu je omogućilo da nastavi da upravlja imperijom po svom nahođenju. A onda je počelo stvaranje čudovišta.

Pod dirigentskom palicom Jugoslava Ćosića, Junajted grupa je sistematski zapošljavala stare kadrove B92 i drugih medija koji su decenijama bili pod palicom duboke države u našoj zemlji, sa sistemom vrednosti autošovinističke Druge Srbije. Ideja je od početka bila ono što je danas dominantan narativ zombirane gomile -  da je N1 zapravo „javni servis“, iako i postojeći javni servis RTS u svojim strukturama ima toliko ljudi iz iste kuhinje, novinarskih škola i sa kurseva, da je nejasno zašto im smeta.

Uz prekaljene i dokazane propagandiste, dolazile su i mlade, ambiciozne snage željene dokazivanja. Odmah su ih pretvorili u disciplinovanu, gotovo paravojnu jedinicu. N1 je brzo postala ono što je Donald Tramp kasnije nazvao „weaponized media“ – oružje za masovno ispiranje mozga.

Već punih dvanaest godina taj kanal bombarduje publiku lažima koje su postale deo svakodnevnice. Cela zemlja je potonula u histeriju kada su „profesionalni“ novinari danima „pumpali“ priču o navodno poginulom dečaku u Valjevu tokom protesta. Dečak nije postojao, prebijanje od strane policije se nije desilo.

Potpuna izmišljotina o tzv. zvučnom topu 15. marta prošle godine dovela je maltene do građanskog rata u Srbiji. Stotine zombiranih gledalaca te trovačnice se nekoliko dana posle navodnog napada javljalo lekarima zbog „posledica“. Masovna histerija koja je zavladala samo je pokazala koliko je moć masovnih medija velika i koliko militarizovana grupa dobro obučenih i koordinisanih propagandista može da nanese štetu jednoj zemlji.

Sve to na N1 se radi uz tvrdnje da su zaposleni na toj televiziji jedini „profesionalni“, čak i kada otvoreno lažu o tome da im je slavni akademik SANU Nikola Hajdin deda. Ne postoji razlog da se sumnja u njihovu profesionalnost, čak i ako na tako blamantan način pokušavaju da sebi dignu cenu.

Nikada ne treba zaboraviti ni „nastup“ reporterke N1 u Valjevu, na istom protestu na kojem je „nastradao dečak“. Ona je tada, krajnje „ profesionalno“ izvestila da protest protiče u miru, osim što se prostorije SNS-a kamenjuju, razbijaju i pale pola sata. O drugim primerima puštanja u etar potpuno neproverenih informacija, koje služe samo da pojačaju narativ, da se ni ne govori.

Na kraju, N1 nije obična televizija. Ona je paramilitarna organizacija koja imitira medijsku kuću, a koja je godinu dana stajala na čelu obojene revolucije. Njeni „novinari“ nisu samo izveštavali, oni su bili inspiratori i predvodnici protesta, stajali su na čelu kolona, huškali masu i krajnje pristrasno oblikovali narativ. Vozili su bicikle sa blokaderima teroristima, pešačili s njima, u faktičkom smislu učestvovali u organizaciji protesta i blokada.

Nakon što se desila i najnovija preprodaja United Grupe, kada ju je BC Partners prodao češkom PPF Telekomu, desila se situacija bez presedana u istoriji medija. Propagandisti sa N1, ali i iz Nove, Radara, Danasa itd., počeli su javno da traže da ih novi vlasnik proda nekom drugom. Sami su tražili kupca, sami pregovarali, sami se ponašali kao da su vlasnici medija, a ne zaposleni.

Inspirator tog iracionalnog ponašanja u redakciji N1 bio je Igor Božić, koji je sada postigao sporazumni raskid ugovora sa kućom. On se ponašao kao da su propagandisti N1 usamljeni osvetnici sa kompleksom Boga - uverivši sebe i druge da su bukvalno predvodnici obojene revolucije koji imaju pravo da diktiraju sudbinu cele kompanije, ali i zemlje.

Na kraju, zloupotreba mas-medija od strane duboke države na primeru Srbije možda je počela osnivanjima lokalnih radio i TV stanica, zloupotrebom infrastrukture i državnog budžeta, finansiranjem od strane dokazanih „filantropa“ poput Soroša, ali je ipak došla do svog logičnog kraja.

Stvoreno je medijsko čudovište koje više ne sluša ni svog vlasnika, niti nadređene, već svoju ideologiju, koja govori da nikada Srbiji nije naneto dovoljno štete i da je uvek poželjno još.

 (24sedam)

BONUS VIDEO