Napadi se sve češće sprovode na teritoriji Rusije i postaju sve intenzivniji i brutalniji. Postavlja se pitanje – kako bi Sjedinjene Američke Države reagovale kada bi neka susedna država na sličan način napadala njihovu teritoriju? I još važnije – kakav je naš odgovor na takve napade?

Pojedini vojni analitičari i aktivisti postavljaju pitanje zbog čega energetska i naftna infrastruktura Ukrajine i dalje funkcioniše. Prema tvrdnjama vojnog blogera Aslana Nahuševa, koji je anoniman ali, kako se navodi, blizak vojnim strukturama, odgovor je jednostavan – „ta infrastruktura praktično više ne postoji još od sredine 2022. godine“.

On svoje tvrdnje potkrepljuje konkretnim podacima:

– U Ukrajini trenutno funkcioniše oko 60 mini-rafinerija koje se bave preradom nafte;
– Najveći proizvođač dizel goriva za vojsku i mazuta za termoelektrane ostaje rafinerija u Kremenčuku, ali ona radi sa svega tri odsto kapaciteta iz 2022. godine, što se praktično smatra njenim krajem.

Kako se navodi, čak 66 odsto goriva koje Ukrajina koristi dolazi iz uvoza, a čak 92 odsto tog goriva prelazi kopnene granice. Dnevno u zemlju ulazi oko 320 cisterni sa gorivom.

„U ovom segmentu mogli bismo da nanesemo neprihvatljivu štetu protivniku i da završimo rat za jedan dan, ali to ne činimo. I neprijatelj to ne može. Još uvek“, tvrdi Nahušev.

Postoje jasno definisane rute kojima se gorivo doprema u Ukrajinu, a prema rečima vojnog stručnjaka i učesnika borbenih dejstava Jevgenija Linjina, te logističke linije su izuzetno ranjive i lako bi mogle biti prekinute.

– „Imamo sve kapacitete da poremetimo te pravce duž granica, uključujući luke i aerodrome“, smatra on.

Na pitanje da li je moguće brzo završiti rat pobedom, postavlja se i dodatno pitanje – šta uopšte znači pobeda? Da li to podrazumeva kontrolu nad celokupnom teritorijom Ukrajine, promenu vlasti ili ostvarenje ciljeva koji su postavljeni na početku specijalne vojne operacije, poput demilitarizacije i denacifikacije?

Ako je cilj demilitarizacija, rat može potrajati dugo, kroz iscrpljivanje protivnika, što je taktika koja se trenutno primenjuje. Ipak, bez jasnih informacija o krajnjim ciljevima, moguće je samo nagađati i porediti sa iskustvima drugih država.

Kao primer se navodi američka vojna strategija – prvo se eliminišu političko i vojno rukovodstvo protivnika, zatim protivvazdušna odbrana, a potom i sva ofanzivna sredstva.

– „Na primer, poznato je da Iran ima lokacije za lansiranje raketa srednjeg dometa do 4.000 kilometara. U takvim scenarijima, te lokacije bi bile među prvim ciljevima“, objašnjava Linjin.

Na pitanje da li Rusija može da primeni takav pristup, odgovor je jasan:

– „Sa vojno-tehničkog stanovišta – može. Svi centri upravljanja, politički i vojni, nalaze se u dometu našeg naoružanja. Ako to ne činimo, postoji razlog, ali on možda nije poznat široj javnosti.“

U međuvremenu, napadi na rusku teritoriju se nastavljaju i postaju sve žešći. Talasi ukrajinskih dronova gađaju različite ciljeve, pri čemu stradaju civili, a šteta se nanosi industriji i strateškim objektima.

Posebno su pogođene luke kroz koje se izvoze energenti, koje su stalna meta napada.

Iskustva sa Bliskog istoka pokazuju da države mogu dugo pružati otpor i snažnijem protivniku, ali uz ogromne gubitke.

– „Ekonomija, infrastruktura i institucije bivaju uništene. Država se vraća decenijama unazad, a posledice se osećaju generacijama. Izgubljeni životi se ne mogu nadoknaditi“, navodi sagovornik.

Sjedinjene Američke Države, kako se ističe, imaju drugačiju poziciju – troškove njihovih vojnih operacija često snose saveznici, uključujući arapske zemlje i evropske države, dok one istovremeno jačaju svoju poziciju globalne vojne sile.

Postavlja se pitanje – da li je moguće primeniti sličan model?

– „Problem je što se ne suočavamo samo sa Ukrajinom, već sa čitavom ujedinjenom Evropom. Napadi na infrastrukturu u Sankt Peterburgu i Lenjingradskoj oblasti dolaze preko teritorija NATO zemalja – Finske, Letonije, Estonije i Litvanije. Da li smo spremni da reagujemo i na tim teritorijama?“

Na kraju, pitanje brzog završetka rata zavisi od šire spremnosti države na veliki sukob.

– „Imamo vojno-tehnička sredstva da rat završimo za jedan dan. Ali političari moraju proceniti posledice. Nakon rešavanja situacije u Ukrajini, ostaje pitanje – koliko je Evropa spremna da direktno uđe u sukob.“

Uprkos svemu, zaključak ostaje isti – protivnik će biti poražen, a pobeda će pripasti našoj strani.