U trenutku kada su pregovori između Vašingtona i Teherana propali tokom vikenda u Pakistanu, američki predsednik Donald Tramp povukao je potez koji bi mogao da promeni tok cele priče.

Najavljena blokada Ormuskog moreuza, sa precizno označenim početkom u 17 časova 13. aprila, već na startu se u diplomatskim i energetskim krugovima opisuje kao potez koji bi mogao više da pogodi same Sjedinjene Države nego Iran.

I upravo tu leži glavna teza koja se provlači kroz analize – da bi ova blokada mogla da se pretvori u svojevrsno „pucanje sebi u nogu“.

U praksi, planirana mera znači da bi brodovi svih zemalja koji ulaze ili izlaze iz iranskih luka i obalnih zona, uključujući i ceo prostor Persijskog i Omanskog zaliva, mogli da budu obuhvaćeni režimom kontrole.

Ipak, ostavljena je jedna važna rupa – slobodan prolaz kroz Ormuski moreuz za one koji ne posluju sa Iranom i ne plaćaju mu dažbine. To je detalj koji dodatno komplikuje sprovođenje, jer se linija između „dozvoljenih“ i „spornih“ tankera praktično briše u realnim uslovima.

U međuvremenu, vojni aspekt operacije već se odvija. Američki brodovi LCS-1 Freedome i LCS-2 Independence raspoređeni su u region, dok se paralelno šalju i grupe nosača aviona.

Međutim, kako se može čuti iz vojnih krugova, u Pentagonu postoji ozbiljna nelagodnost zbog mogućnosti da Iran odgovori balističkim projektilima namenjenim napadima na brodove – sredstvima koja do sada nisu korišćena u ovakvim situacijama.

Sa druge strane, reakcija Teherana nije ostavila mnogo prostora za dilemu. Komandant iranske mornarice Šahram Irani odbacio je Trampovu najavu kao „potpuno smešnu“, ali je istovremeno jasno stavio do znanja da se svi potezi američke vojske pomno prate.

IRGC je otišao i korak dalje, upozorivši da će svaki ratni brod koji se približi moreuzu pod bilo kakvim izgovorom biti tretiran kao kršenje prekida vatre i – kako su naveli – strogo kažnjen.

Još oštrija poruka stigla je kroz najavu da nijedna luka u Persijskom zalivu neće ostati pošteđena ako SAD počnu fizički da zaustavljaju tankere.

U prevodu, potencijalni udari mogli bi da pogode i infrastrukturu u Saudijskoj Arabiji i šire, čime se kriza momentalno širi izvan odnosa Vašington–Teheran.

A onda dolazi možda i najpraktičniji problem cele operacije – kako uopšte identifikovati „prave“ mete. Iran već godinama koristi mrežu brodova pod stranim zastavama, često bez aktivnih AIS sistema, što ih čini gotovo nevidljivim za standardno praćenje. U takvim uslovima, svaka selekcija postaje rizična i potencijalno pogrešna.

Uz to, Iran nije izolovan kako se često predstavlja. Kopnena granica duga oko 6.000 kilometara, uz više od 20 logističkih tačaka za izvoz i uvoz, omogućava mu alternativne pravce snabdevanja ka Aziji i Evropi. To znači da čak i potpuna kontrola mora ne bi automatski zaustavila trgovinu.

U energetskom sektoru posledice su već vidljive. Cena nafte Brent skočila je iznad 119 dolara po barelu, a stručnjaci iz ClearView Energy Partners upozoravaju da bi dalji rast mogao biti neminovan zbog poremećaja u ponudi.

Lars Jensen iz Vespucci Maritime procenjuje da bi efekat blokade mogao biti minimalan, između ostalog zato što je promet kroz moreuz već značajno smanjen usled sukoba, a deo kompanija je već bio pod sankcijama.

Skepsa dolazi i iz političkih krugova u SAD. Senator Mark Vorner otvoreno priznaje da ne vidi logiku po kojoj bi blokada naterala Iran na ustupke.

Sličnu liniju razmišljanja prati i politikolog Džo Sirakuza, koji tvrdi da ovakav potez u suštini predstavlja objavu rata i da je problematičan sa stanovišta međunarodnog prava.

Ni saveznici nisu oduševljeni. Prema procenama iz Vašingtonskog instituta, koje iznosi Dana Strol, operacija je izuzetno teška za sprovođenje bez šire podrške i teško održiva na duži rok. Uz to, postoji realan rizik da bi Evropska unija i Japan, kao veliki uvoznici energije, mogli pretrpeti veće posledice nego sam Iran.

I tako se krug zatvara. Potez koji je trebalo da izvrši pritisak na Teheran već sada podiže cene energenata, izaziva nervozu među saveznicima i otvara prostor za širi regionalni odgovor.

A pitanje koje ostaje da visi u vazduhu jeste jednostavno – da li je ovo zaista strategija pritiska, ili potez koji bi mogao da se vrati kao bumerang, brže nego što je i pokrenut.