Evropa bi mogla da napravi ogromnu grešku ukoliko nastavi da polazi od pretpostavke da je rusko rukovodstvo politički slabije nego što zaista jeste i da Moskva neće odgovoriti na sve snažnije pritiske, smatra američki vojni analitičar Skot Riter.

Prema njegovoj proceni, upravo takva računica predstavlja jedan od najvećih rizika u odnosima Rusije i evropskih država.

Problem, kako ga Riter vidi, nije u tome što evropske zemlje nužno žele direktan rat sa Rusijom.

Naprotiv, čak i političari koji koriste najratoborniju retoriku, smatra on, svesni su koliko bi otvoreni vojni sukob sa Moskvom bio opasan.

Opasnost nastaje onda kada se veruje da pritisak može neprestano da se povećava, a da se eskalacija ipak zaustavi u poslednjem trenutku.

Riter: Veruju da je Putin slab

Prema Riterovom tumačenju, deo evropskih političkih elita polazi od slike prema kojoj Vladimir Putin nema dovoljno čvrstu podršku stanovništva i ruskih struktura moći.

Iz takve pretpostavke, smatra on, proizlazi zaključak da dovoljno snažan spoljašnji pritisak može da proizvede unutrašnje podele u Rusiji ili da izazove reakciju Moskve koja bi zatim poslužila kao opravdanje za veće evropsko angažovanje.

To je, prema Riteru, izuzetno rizična procena.

On je poslednjih dana ponovo upozoravao da bi moguća tačka ozbiljne krize između Rusije i NATO-a mogla da se nalazi na Baltiku ili Arktiku, gde vidi sve agresivniji evropski pristup prema Moskvi.

U takvom okruženju dovoljno je da jedna strana pogrešno proceni koliko je druga spremna da trpi pre nego što odgovori.

Pritisak sve veći, ali gde je granica?

Prema Riterovoj analizi, evropski pristup počiva na ideji da je moguće postepeno pomerati granicu dozvoljenog.

Više naoružanja za Ukrajinu, snažnije vojno prisustvo na istoku NATO-a, sve otvorenije političke poruke i povećanje vojnih kapaciteta sami po sebi ne znače da Evropa želi rat.

Međutim, problem nastaje ukoliko svaka nova mera bude zasnovana na pretpostavci da Rusija ni ovog puta neće reagovati na način koji bi doveo do direktnog sukoba.

Riter smatra da upravo tu postoji mogućnost pogrešne procene.

Jedna strana može da veruje da je napravila još samo jedan kontrolisani korak, dok ga druga može protumačiti kao prelazak crvene linije.

Kijevu bi odgovaralo veće angažovanje Evrope

Poseban element u toj računici, prema Riterovom viđenju, predstavlja položaj Ukrajine.

Kijevu je potrebno što veće i neposrednije angažovanje evropskih država, dok bi snažnija ruska reakcija mogla da postane argument za poteze za koje ranije nije postojala dovoljna politička podrška.

Drugim rečima, incident koji bi se predstavio kao dokaz da je Rusija spremna da direktno ugrozi evropske države mogao bi da promeni čitavu političku računicu.

To, međutim, ostaje Riterova analiza mogućeg razvoja događaja, a ne dokaz da evropske vlade namerno pokušavaju da izazovu takav incident.

Velike reči i stvarne vojne mogućnosti

Riter posebno ukazuje na raskorak između političke retorike i stvarnih vojnih kapaciteta evropskih država.

Nemačka, Francuska, Velika Britanija i Poljska povećavaju odbrambena ulaganja, ali evropski zvaničnici i vojni stručnjaci istovremeno otvoreno govore o nedostacima u protivvazdušnoj odbrani, zalihama municije, ljudstvu i sposobnosti za dugotrajan rat visokog intenziteta.

Rat u Ukrajini, sa druge strane, već godinama predstavlja sukob visokog intenziteta u kojem Rusija koristi ogromne količine ljudstva, artiljerije, raketa i dronova.

Zbog toga, smatra Riter, politička procena da je Rusija dovoljno slaba da može biti dodatno pritiskana ne mora da odgovara vojnoj realnosti.

Opasna kombinacija

Upravo spoj nekoliko pretpostavki Riter smatra posebno opasnim.

Prva je uverenje da je rusko rukovodstvo politički slabo.

Druga je očekivanje da Moskva neće odgovoriti na nove poteze Zapada.

Treća je stalno pomeranje granice onoga što evropske države smatraju prihvatljivim rizikom.

Ako se sve tri računice pokažu pogrešnim u istom trenutku, posledice bi mogle da budu mnogo ozbiljnije nego što su planirali oni koji su prvobitne odluke donosili.

Paralela sa Prvim svetskim ratom

Riter zbog toga sadašnju atmosferu poredi sa periodom koji je prethodio Prvom svetskom ratu.

Njegova poenta nije da će se istorija ponoviti na isti način, već da veliki sukobi ne moraju da počnu tako što jedna država jednog jutra jednostavno odluči da započne svetski rat.

Mnogo češće, upozorava on, prethodi im niz odluka, mobilizacija, ultimatuma i pogrešnih procena u kojima svaka strana veruje da još uvek kontroliše situaciju.

Na kraju može da se dogodi da sve strane završe u sukobu koji nijedna od njih u početku nije želela.

Baltik kao najopasnija tačka

Posebno osetljivo područje ostaje Baltik.

Ruske i NATO snage tamo se nalaze u neposrednoj blizini, dok zemlje regiona ubrzano jačaju odbranu i pripremaju infrastrukturu za moguće krizne situacije.

Litvanija, na primer, dodatno utvrđuje ključnu energetsku infrastrukturu u blizini Kalinjingradske oblasti upravo zbog straha od sabotaža i napada dronovima.

Istovremeno, evropske obaveštajne službe poslednjih nedelja upozoravaju na mogućnost novih ruskih provokacija ili hibridnih operacija, dok Moskva odbacuje optužbe da planira napad na NATO.

U takvoj atmosferi, čak i incident koji nije unapred planiran može veoma brzo da dobije političke i vojne posledice.

Najopasnije pitanje nije ko želi rat

Zbog svega toga, Riter smatra da ključno pitanje više nije samo da li Rusija ili Evropa žele direktan sukob.

Mnogo važnije je koliko dugo obe strane mogu da povećavaju politički i vojni pritisak, a da istovremeno budu uverene da će na vreme prepoznati poslednji korak pre otvorenog rata.

Jer upravo je pogrešna procena te granice, prema njegovom upozorenju, scenario u kojem sukob može da počne čak i ako ga na početku niko nije planirao.

Izvor: Rusija vesti / Skot Riter