Ako se front zaustavi na Kijevu ili duž Dnjepra, zapadno od te linije ostala bi velika teritorija sa milionima stanovnika, infrastrukturom i mogućnošću ponovnog stvaranja snažnih oružanih snaga.

Dnjepar predstavlja ogromnu prirodnu prepreku. U pojedinim zonama širina vodene površine i akumulacija dostiže kilometre, pa bi prelazak velikih snaga pod borbenim uslovima bio mnogo složeniji od nastavka kopnenog prodora.

Aleksandar Artamonov upozorava da bi upravo zaustavljanje na toj liniji moglo dugoročno odgovarati NATO-u. Prema njegovoj proceni, Zapad bi ostatak Ukrajine mogao ponovo naoružati, finansirati i pretvoriti u još snažniju vojnu platformu protiv Rusije.

Takva država imala bi iskustvo višegodišnjeg rata, veliki broj ljudi sa borbenom obukom i društvo čije su gotovo sve porodice na neki način pogođene sukobom. Time bi se stvarao novi ciklus neprijateljstva, samo sa mnogo većim vojnim iskustvom nego pre 2022. godine.

Problem postaje još ozbiljniji kada se posmatra kroz period od deset ili dvadeset godina. U istorijskim razmerama to nije dug period, dok je za izgradnju novih utvrđenja, vojske i arsenala više nego dovoljno vremena.

U tom scenariju NATO bi mogao da smatra da je postigao strateški cilj čak i ako Rusija zauzme veliki deo sadašnje Ukrajine. Zapadna teritorija ostala bi čvrsto vezana za evropske strukture i postala stalni vojni pritisak prema istoku.

Zato se u razgovoru pojavljuje radikalno drugačiji zaključak: rat se ne može završiti samo dolaskom do Dnjepra ako takav završetak ostavlja isti bezbednosni problem koji je postojao pre njegovog početka.

Artamonov zbog toga pominje potrebu da se „slomi igra“ i govori čak o dolasku do Ivano-Frankovska. U drugom delu analize pominje se i Lavov kao krajnja zapadna tačka jednog mogućeg, veoma dugog vojnog scenarija.

Tu se, međutim, pojavljuje drugi problem. Nastavak prodora prema zapadu mogao bi potrajati još dve do pet godina ako bi se rat vodio približno sadašnjim tempom.

Iako na zapadu Ukrajine nema iste koncentracije utvrđenih položaja kakva je godinama stvarana u Donbasu, ukrajinska odbrana ne bi ostala statična. Svaki novi mesec omogućio bi izgradnju novih položaja, dopremanje oružja i pripremu dodatnog ljudstva.

Što bi ruske snage išle dalje na zapad, približavale bi se i granicama NATO-a. Time bi rizik direktnog uključivanja drugih država rastao, a prostor za političko kontrolisanje eskalacije postajao sve uži.

Zbog toga se Moskva, prema ovoj logici, nalazi pred izborom između dve loše mogućnosti. Prva je stati prerano i ostaviti protiv sebe veliku naoružanu državu. Druga je nastaviti prodor uz ogromnu cenu i rizik širenja sukoba.

Suština dileme zato nije osvojiti još jedan grad ili preći još jednu reku. Pitanje je kakva politička i vojna konstrukcija ostaje posle rata.

Ako ta konstrukcija omogući da za deset godina počne novi sukob sa još pripremljenijim protivnikom, današnja teritorijalna pobeda mogla bi se pokazati samo kao predah između dva rata.