Svaki novi kilometar zahteva ljudstvo, municiju, tehniku, logistiku i kasniju obnovu. Što rat duže traje, veći je i deo teritorije koji ostaje razoren, pa se vojni troškovi vremenom pretvaraju u višegodišnje ekonomske obaveze.

Aleksandar Artamonov smatra da Zapad upravo u tome može videti sopstveni „dobitni“ scenario. Ako Rusija godinama bude napredovala prema Kijevu, a zatim dalje prema zapadu, ona će istovremeno trošiti svoje najvrednije resurse dok NATO dobija vreme za reorganizaciju.

U toj logici nije presudno da li će ukrajinska vojska izgubiti određeni grad. Presudno je koliko će ruske snage morati da potroše da bi taj grad bio zauzet i koliko dugo će rat trajati.

Zapadne države za to vreme mogu povećavati proizvodnju municije, jačati armije, stvarati nove formacije i pripremati područja bliža granicama NATO-a. Svako produženje sukoba tako radi u dva smera: Rusija troši postojeće snage, a druga strana gradi nove.

Posebna cena vezana je za ljude. Rat koji traje godinama ne troši samo vojnike na liniji fronta. On menja demografiju, tržište rada, državne finansije i strukturu čitavog društva.

Pored toga, teritorije kroz koje prolazi front moraju jednog dana biti obnovljene. Gradovi, putevi, elektrane, vodovodi i industrijska postrojenja ne vraćaju se u funkciju završetkom borbi.

Artamonov ovaj scenario poredi sa sovjetskom pobedom 1945. godine, ali naglašava cenu koja je za nju plaćena: milioni poginulih, razoreni gradovi i sela i godine potrebne da se zemlja vrati u normalno stanje. Njegova poenta nije da izjednačava dva rata, već da upozori na model pobede koja ostavlja pobednika krajnje iscrpljenim.

Zapad bi u takvom scenariju izbegao najveći deo razaranja na sopstvenoj teritoriji. Dok bi Rusija i Ukrajina snosile neposredne posledice dugog rata, ekonomski centri zapadne Evrope i SAD ostali bi uglavnom izvan zone fizičkog uništenja.

To stvara izrazito nejednake uloge. Za Rusiju se rat vodi u prostoru koji ona smatra neposredno povezanim sa sopstvenom bezbednošću, istorijom i stanovništvom. Za udaljene zapadne centre moći veliki deo troškova predstavlja novac, opremu i sredstva koja se mogu zameniti.

Ako jedna strana gubi ono što smatra vitalnim, a druga troši uglavnom resurse koje može ponovo proizvesti, klasična računica pobede postaje nedovoljna.

Zbog toga sporo pomeranje fronta može biti opasnije nego što izgleda. Na karti se linija menja u korist Rusije, ali kalendar istovremeno radi za njene protivnike ako oni koriste dobijeno vreme za povećavanje sopstvenih kapaciteta.

Strateški cilj zato ne može biti samo nastavak kretanja prema zapadu. Neophodan je način da se promeni sama dinamika rata i protivniku oduzme mogućnost da godinama diktira tempo iscrpljivanja.

U suprotnom, mogla bi nastati paradoksalna situacija: Rusija bi osvojila veliki prostor i ostvarila niz vojnih pobeda, ali bi izašla iz rata mnogo slabija nego što je u njega ušla. Upravo takav ishod u ovoj analizi predstavlja jednu od najvećih opasnosti.