Književnica Vedrana Rudan kroz svoje kolumne neretko otkriva kako izgleda njena borba sa opakom bolešću.

Iako prognoze nisu bile dobre i ona je često na odeljenju onkologije gde prima terapiju, ne odustaje od borbe.

U najnovijoj kolumni je pisala o tome kako su je već pre dve godine, kada je i saznala za redak oblik kancera, pripremali na najgore. Njenu kolumnu prenosimo u celosti:

- Dve godine umirem i ništa se ne dešava. Doktori su mi obećali brzu smrt, ukućani skrivaju koliko im je dosta. Loši smo glumci. Znam da je ljutnja veštačka, žrtva glumljena, a života pun k****. Želim da pobegnem, ali nemam kuda. Druga strana je dobra i pristojna. Šta želiš? Šta želiš? Kako mogu da ti pomognem? Ovo pitanje ne smem da postavim jer bi njegova dobra ponuda uskoro mogla da se pretvori u moj histeričan vrisak. Niko ovde nikome ne želi da pomogne. Ne smeš da pitaš, šta želiš, šta želiš jer će te ispitivati dok ne kreneš da urlaš. Ipak, ja već vrištim - napisala je Vedrana, pa dodala:

"Kriva sam" 

- Šta je s njim očajno, te nije briga kao ni njega šta je s tobom. Ćutati? Gutati? Vrištati? Je li ovo rak ili nemogućnost bega? Da mu ponudiš pranje suđa? To dugo traje. Zato ga šaljem u auto pa po hleb. Neka se zadrži duže. Rak mi je izbrisao instinkte. Doneo je hleb? Smejem se. Baš me briga. Najteže mi je vraćati ubode koji ne bodu nego nerviraju. Grozno je osećati krivicu prema nekome. Osećaš samo svrab i potrebu da nestaneš. Kriva sam. Pustimo lažnu glumu, lažnu priču, lažna nervozna prepiranja jedinog koji zna istinu. Gde su mi krila? Daj mi krila. Ostala bih da smo oni stari. Ovako… ostajem iako smo oni stari. Buljim u sto. U mene gleda flaster. Ružičasti morfijum na desnom ramenu - napisala je Vedrana u kolumni.

BONUS VIDEO: