Da li, kada ustanete od stola, automatski vratite stolicu na mesto? Većina ljudi to uradi bez mnogo razmišljanja, ali upravo takve male svakodnevne navike mogu da pokažu kako doživljavamo prostor koji delimo sa drugima.

Vraćanje stolice nije samo pitanje urednosti. Ovakav jednostavan gest može da bude povezan sa obzirnošću, odgovornošću i praktičnom empatijom – odnosno sposobnošću da nakratko razmišljamo i o osobi koja će određeni prostor koristiti nakon nas.

Zašto vraćamo stolicu i kada o tome ne razmišljamo?

Mnogi ljudi još od detinjstva uče da se za sobom ostavi uredan prostor. Stolica koja ostane izvučena može da ometa prolaz, smanji prostor ili jednostavno ostavi drugima dodatni posao.

Vremenom takvo ponašanje može postati automatizovano. Osoba ustane, pomeri stolicu i nastavi dalje, bez osećaja da je uradila nešto posebno.

Ipak, iza te male navike može da postoji širi obrazac ponašanja – ideja da zajednički prostor ne pripada samo nama i da treba da ostane funkcionalan i nakon što ga napustimo.

Šta ova navika može da govori o ličnosti?

Ljudi koji vode računa o sitnicama poput vraćanja stolice često imaju izražen osećaj odgovornosti prema prostoru koji dele sa drugima.

To se može videti i kroz druge svakodnevne postupke: vrate kolica u prodavnici, sklone ono što su sami pomerili, počiste za sobom ili ostave kupatilo urednim za sledeću osobu.

Takvo ponašanje najčešće nema veze sa željom za pohvalom. Upravo suprotno – osoba često uradi nešto korisno iako zna da to možda niko neće primetiti.

Naravno, jedna navika sama po sebi ne može da odredi nečiju ličnost. Psihološke osobine se ne mogu pouzdano proceniti na osnovu toga da li neko vraća stolicu ili ne. Ipak, ovakvi mali postupci mogu biti deo šireg obrasca ponašanja.

Gde se u svemu tome vidi empatija?

Empatija se u ovom slučaju može pokazati kroz vrlo jednostavnu misao: „Neko će posle mene koristiti ovaj prostor.“

To može biti konobar koji prolazi između stolova, kolega koji ulazi u kancelariju, starija osoba kojoj je potreban širi prolaz ili neko ko jednostavno pokušava da se nesmetano kreće.

Osoba koja pomeri stolicu pre nego što ode možda nikada neće saznati kome je time olakšala prolaz. Upravo zato ovaj gest može biti zanimljiv – uradi se zbog drugih, a ne zbog reakcije koju ćemo dobiti zauzvrat.

Kada urednost može da pređe granicu?

Postoji, međutim, razlika između obzirnosti i potrebe da sve oko sebe bude savršeno uređeno.

Vraćanje sopstvene stolice na mesto predstavlja sasvim uobičajenu naviku. Problem bi mogao da nastane ako neurednost drugih izaziva izrazitu uznemirenost ili ako osoba oseća da mora stalno da sređuje prostor, čak i kada je umorna ili ima druge obaveze.

Sličan obrazac može se prepoznati kroz stalno nerviranje zbog sitnih propusta drugih ljudi, teško opuštanje u neurednom okruženju ili potrebu da se svima skrene pažnja na to kako bi trebalo da se ponašaju.

Zato sama urednost nije problem – važno je koliko ona utiče na svakodnevni život i odnose sa drugima.

Male navike često govore više nego što mislimo

Vraćanje stolice, sklanjanje sopstvene čaše, bacanje papirića u kantu ili vraćanje predmeta na mesto možda deluju potpuno nevažno.

Ipak, upravo kroz takve sitnice vidi se kako se odnosimo prema prostoru koji delimo sa drugim ljudima.

Niko ne mora da zna ko je vratio stolicu ili sklonio ono što je ostalo na stolu. Ali takvi postupci mogu da doprinesu tome da zajednički prostor bude prijatniji i funkcionalniji.

Na kraju, možda upravo tu leži najveća vrednost ove male navike: uraditi nešto korisno i onda kada znamo da za to nećemo dobiti nikakvu pohvalu.