Ruski inženjeri razvili su koncept koji bi mogao iz korena da promeni pravila savremenog podmorničkog ratovanja. Zamislite podmornicu koja se kreće kroz dubine svetskih okeana, uverena u svoju sigurnost i nevidljivost. Njeni sonar sistemi neprestano osluškuju okolinu, pokušavajući da registruju bilo kakav signal, impuls ili zvuk koji bi mogao da ukaže na prisustvo neprijatelja.

Međutim, svuda vlada potpuna tišina. Nema nikakvih znakova opasnosti. I baš u tom trenutku – snažna eksplozija potresa trup podmornice.

Ono što zvuči kao scena iz naučnofantastičnog filma zapravo je realan koncept nove rakete-jedrilice, koju su osmislili stručnjaci Ruske pomorske akademije. Ovaj sistem je već patentiran i zvanično registrovan u bazi Federalnog instituta za industrijsku svojinu (FIPS).

Do sada je borba protiv podmornica bila nalik igri mačke i miša, ali sa ogromnim ulozima. Osnovni problem protivpodmorničkog ratovanja jeste činjenica da aktiviranje sonara, koje je neophodno za pronalaženje cilja, istovremeno otkriva i napadača.

Podmornica koja je meta napada gotovo momentalno detektuje opasnost i reaguje: menja pravac, spušta se na veću dubinu, koristi ometanje i druge zaštitne mere. U praksi to znači da dok torpedo ili bomba stignu do cilja – cilj više nije na toj poziciji.

Savremene podmornice opremljene su izuzetno naprednim sonarima koji mogu da detektuju aktivne signale na udaljenosti od više desetina kilometara, što im daje ogromnu prednost u odnosu na klasično oružje.

Međutim, ruski inženjeri su osmislili rešenje koje potpuno menja ovu logiku. Razvili su raketu-jedrilicu koja funkcioniše po principu „matrjoške“, odnosno višeslojnog sistema sa nizom uzastopnih faza koje skrivaju pravo iznenađenje za neprijatelja.

Prva faza je standardna – lansiranje sa aviona, broda ili obale, uz ubrzanje pomoću mlaznog motora.

Druga faza podrazumeva prelazak u režim jedrilice. Raketa razvija krila i upravljačke površine, pretvarajući se u kontrolisanu letelicu koja klizi i menja pravac prema podacima dobijenim iz spoljnog sistema za navođenje.

Treća faza je ulazak u vodu. Letelica se spušta, aktivira padobran i stabilizuje na površini mora.

Četvrta faza je ključna – započinje podvodno izviđanje. Prednji deo, opremljen akustičnim sistemom, odvaja se i spušta pomoću kabla prekrivenog hidrofonskim senzorima. Ovi senzori funkcionišu pasivno, što znači da ne emituju nikakav signal.

Završna faza donosi pravi udar. U unutrašnjosti sistema nalazi se podvodno vozilo sa sopstvenim pogonom, navigacijom i eksplozivnim punjenjem.

Najvažniji element ovog sistema je optički kabl koji povezuje izviđački deo i napadno vozilo. Upravo ovaj detalj čini razliku u odnosu na sva postojeća rešenja.

Podaci o cilju prenose se putem tog kabla, što omogućava precizno navođenje bez ikakvog emitovanja signala. Zbog toga neprijateljski sonar ne može da detektuje pretnju – nema zvuka, nema impulsa, nema upozorenja.

Ovo podvodno vozilo se praktično nečujno kreće ka cilju, vođeno pasivnim senzorima, i pogađa metu potpuno iznenada.

Uticaj ovakvog sistema na savremeno ratovanje mogao bi biti ogroman. On značajno smanjuje šanse da meta izbegne napad, jer posada podmornice nema nikakvo upozorenje.

Domet napada se povećava, jer se sistem može lansirati sa velike udaljenosti i tek kasnije prelazi u podvodnu fazu.

Takođe, sistem je izuzetno fleksibilan – može se koristiti sa brodova, aviona ili sa kopna.

Za sada, ovaj projekat postoji kao patentirani koncept, ali njegova registracija u FIPS bazi jasno pokazuje da razvoj ide u pravcu koji je donedavno smatran čistom naučnom fantastikom.

Dovoljno je zamisliti scenario u kojem se više ovakvih sistema lansira istovremeno, iz različitih pravaca, i nečujno približava cilju.

Tišina, koja je do sada bila najveća zaštita podmornica, u tom slučaju postaje njihova najveća slabost – i potencijalno smrtonosna zamka.